Athanor

Većina trkača strateški bira svoju odjeću, tenisice i planove treninga, ali nema plan za održavanje hidracije i to je problem.

Nemojte nosit obiteljsko srebro i bakin porculan, jer uvjeti za pranje suđa nisu idealni, ponesite dodatne dekice i stolice, a stol je bonus

Kad uđu u zadnjih pola sata. U zadnjih 10 minuta i sve se rastegne ko žvakača na koju si sjeo. Vrijeme se izokrene i uspori i krenu suze...

Žumberak ima tu čar da te uspješno obmani. Sve misliš, lijepe stazice, divni proplanci, pogledi, vrhovi, potočići i slapovi, kućice, izvori

Pravi trkači ne odustaju. Veća je slava ako te hitna otpelja sa staze nego kad dohodaš do suca u trci i izjaviš: "Ja odustajem."

I tada se kilometri, koji su do nedavno bili moj način da se riješim stresa, budem sama sa sobom, opustim se, zaboravim, pretvore u horor

Na 80. km mijenjam tenisice. U one u kojima inače idem do dućana. Gore ne može.

S obzirom da mi je perspektivna karijera službenog pejsera propala i prije nego je počela, mislila sam si da onda mogu malo trčat za sebe

Bit ću nasmijana, vedra i vesela i nakon desetak sati stajanja. Ja sam volonterka na trci. Nas fotografi ne snimaju. Mi se fotkamo sami.

Cjelodnevni boravak na stazi dužine 2,5 km u jednom smjeru. Fragmenti. Lica. I bijela isprekidana crta. Sto kilometara. I sedamsto metara.

Magla u šumi nije nikad baš neka sreća. Magla u šumi i u mraku je sve samo ne sreća. Magla kovitla, pada, cijedi se, mijenja perspektivu

Često trčim s glazbom. Da zamutim sjećanje. Da zamutim osjećaj. Ali ne po mraku. Ne po šumi. Nikad po šumi.

"Mislim da je nekaj krivo", izjavim na glas. Dečkima je srce tak kresnulo u pete da je sve zazvonilo. Gledam ja kartu, gleda ona mene...

DUT. Želim se vratiti. Na najdužu stazu. Jer taj pogled s Biokova na Brač. I miris smilja. I plava boja mora. I okomite stijene iznad mene

Kaže ona meni: "ja bi sad pivo, jer od piva bi mi bilo bolje". Ma, ok, gdje da ti ja sad nađem pivo u zabiti na najstrmijem dijelu puta?

Čovjek snuje, a vile s Malog Rujna ti se umiješaju u planove i život, rekli bismo.

Nemam lijepih fotki sa Sljemenskog maratona. Imam one na kojima izgledam ko da sam odlučila rastati se i s pameću. Moj RBF na najjače

Nemam pojma kak sam se našla opet za stolom i pokušavam popiti do kraja to treće pivo.

Obiđeš mjesta koja nisi vidio, jest da ima grmlja, žbunja, iznenadnog penjanja ili spuštanja, ponekad dobiješ trešnje, a nekad koprive

I sjedila sam na parkiralištu okružena dragim ljudima i jela blatnjavim prstima špek i kruh koji sam dovukla preko cijele Medvednice