Iznimno, ovaj post posvećujem Jednoj od Tri, iako sam ja Sedma od Devet, za njen rođendan. Onoj koja je u stanju hibernirati cijelu zimu, cendrati 30 km uzbrdica i onda me svojski namučiti na makadamu. Doživjele mi još jako puno ovakvih ludosti zajedno. Zna ona koja je.
Traversa. Od subote proživljavam sve to ponovno. I gledam objave na fejsu i fotke i lude slike i sjećam se revanja po šumi "Sve bi seke ljubile mornare" i lupanja o zvono Lojzeku na uho na Ročićevoj. (Nisam mu ja kriva kaj su mu zvono nabili pod uho.)
I ta šuma, zelena, mokra, blatnih staza, mirisna. Prvo je mirisalo na bazgu i jasmin, onda na bagrem. I veselje, što smo ponovno na cjelodnevnom putu od Podsuseda do Zeline. Lani nisam bila, jer ozljeda je uzela danak, a i naivno sam mislila da mogu preživjeti maraton na Plitvicama. Nisam ga preživjela, a ostala sam uskraćena za jedinstveni godišnji ritual. Za mene samo dvije trke u godini imaju kultni status rituala Blatersa i Traversa. Jednom slavimo kraj mraka, drugom dolazak ljeta.
Podsused. Oko 6 sati ujutro. Start je uvijek poseban ritual. Foto: Irena i Renata
Teško mi je opisati te neke doživljaje. Ostaju u meni kao malena jezerca sreće i čuvam ih i iz njih crpim snagu za dalje. Bilo je blata ove godine. Mekanog, šljapkavog, sklizavog. Budio je u nama poneka sjećanja na neke druge kultne godine, što zimske, što ljetne.
Od Podsuseda do Zeline... Cesta naše sreće teče. (Bljak, baš sladunjavo. :-P)
Ove godine nije bilo male snage, nije bilo čudnih gubljenja energije, samo sreća. I kava kod Zagorke na Lazu, koja diže iz mrtvih. Jer Laz je početak zadnje trećine puta, mjesto gdje se napuniš srećom. Kod Zagorke je pivo uvijek hladno, a kava vruća i taj prelazak preko ceste podsjeća na kaubojske filmove i snažne osvajače Divljeg zapada.
Foto: Ivan Bublić
I onda zadnja trećina, tamo gdje ostaju sve nade, ako posrneš. U glavi si već na nizbrdici prema Zelini, ali te onda zaskoči prvo Grohot, pa ne Grohot i Kraljev hrast i Križna bukva i psihodelična staza br. 47, po kojoj se moraš izgubit barem malo da bi šumske vile bile zadovoljne.
Prejahale smo sva brda, ali onda na onom čudnom dijelu staze pred sam Zelinski makadam... Ja se gubim, trek se gubi iako ne postoji neki razlog zašto bi se gubio, staza se gubi, neki dečki koji su naišli iza nas se gube i pronalaze i na koncu svega The Makadam!
Ali može i prek šume, samo treba znati. Ma može, ali to onda nije to. To onda nije taj zadnji ispit snage i izdržljivosti. Jer kad zagaziš na Zelinski makadam, još je nekih 5 kilometara do cilja. Više manje, ali to je to.
Samo.
Pet.
Kilometara.
Ali traje kao cijela trka do tada. Tičiš nizbrdo. Trčiš. Malo kratiš kod Zelingrada, ali vremenski je tu sumnjivo. Preko preče, naokolo brže, a ovisi koliko brzo možeš ili okolo trčati ili se spustiti po prečici. I trčiš. Ako imaš snage. I taj makadam nikako ne završava.
Trčim ko luda jer tri Blaterse, dvije Traverse i svaki put bi se na tom makadamu ugasila ko da je netko izvukao utikač iz mene. Ali ovaj put idem. Brojim kilometre, ali nikako kraj makadamu. I onda konačno vidim cestu. Sad još udri po cesti, jer Blatersa završava u Biškupcu Zelinskom, ali Traversu završavaš kod crkve u centru.
I trčala sam i shvatila da mi ide i da sad samo treba držati taj zadnji zalet i u mom stilu, dostojanstveno i lakonogo uletit pred mnoštvo ispred kafića.
Ma koja elegancija ulaska u cilj! Dostojanstvena i suzdržana kao i uvijek.
Posebna je ta sreća u trenutku kad ulaziš u cilj, a svi ti plješću kao da si prvi, a ne među zadnjima. Iako, ove je godine start na kronometar unio ponešto nemira u favorite i dosta veselja za pozadince, jer teško je kalkulirati koliko i kad stisnuti kad ne znaš gdje ti je konkurencija i je li uopće još startala.
A mi spori, konačno smo mogli vidjet i one koje uobičajeno vidimo na startu i to bi bilo to. Male radosti u ova čudna vremena. I sjedila sam na parkiralištu okružena dragim ljudima i jela blatnjavim prstima špek i kruh koji sam dovukla preko cijele Medvednice do Zeline. Jer, planovi su divni kad ih planiraš, ali su divni i kad odustaješ od njih. I pivo je bilo najbolje ikad. Onako najbolje kao što je najbolje nakon trke.
Vidi nas što smo zgodne! Tko nas ne bi ženio!
A tamo, tamo u šumi dok smo gazile kroz blato, dočekivale brze i one još brže i sklizale se, pazile na čudne šumske spodobe i odavale počast proljeću i dočekivale ljeto, tamo je ostao i dio svakodnevnih briga, jer Traversa je pročišćavajući ritual. Tkale smo sitni vez posebnog prijateljstva i povjerenja, kakvo se može roditi samo na takvim mjestima.
Nakon te uvijek tako poznate, a opet tako drugačije staze malo se lakše suočiš sa svakodnevnim mukama. Barem na kratko pjevaš u sebi tamo negdje između skretanja za Gorsko zrcalo i odvojka za Gorščicu... Sve bi seke ljubile mornare / Al' im mame, mame brane to / Svoje male usne bi im dale / Kad bi samo, samo smjele to... I da me ubiješ pojma nemam zašto sam se tada sjetila baš te pjesme...
Traversa vol. XIII. 16. svibnja 2020. Underground race. UPRI.
I naravno reze... jer... trka.