Htjela sam pisati pa sam odustala. Napisala teksta u dužini tri nastavka Igre prijestolja, pa obrisala. Napisala post koji nema veze s vezom. Nisam mogla odabrat kako ću počet. Tipično žensko predomišljanje, ili ću ovo, ili ću ono, ili neću to jer mi je to bez veze, ovo mi je bolje... Pripremila post o predstojećoj trci, pa ga ostavila, jer kopka me, kopka. Pisala bih, a teško mi je. Previše emocija, doživljaja, previše prekrasnih pogleda, previše, previše. Premalo riječi, a ja barem mogu i pisat i laprdat. Premalo riječi.
Kako opisat Velebit?
Pričom. Legendom. Nikako. Samo doživljajem.
Dugo mi je Velebit bio mitska, čudnovata planina, kojoj sam se divila iz daljine, jer nikako otići. Nikako doći. Samo jednom do ove godine bila sam na Velebitu. U Krasnom i onda do Zavižana. Bilo je divno. Tada. Tamo. U tom Krasnom. I na Zavižanu.
Od tad su prošle godine. I onda sasvim slučajno, kako to najčešće ispadne u životu u jednoj godini, čudnoj, divljoj, ja u istom mjesecu na Velebit odem dva puta. Vjerojatno je došlo vrijeme za mene i Velebit.
Volim jako priče. I legende. I volim pričati te priče. Jednom kad budem jako stara baba, sjedit ću negdje i pričati priče koje sam naučila, doživjela i zapamtila. Pričat ću priče onima koji će me htjet slušati.
Ali od kud početi priču o Velebitu. A toliko je priča o njemu. Za ovaj put odabrat ću nekoliko priča. Koliko to ne znam, jer možda ako sad napišem tri na um mi padne i četvrta, pa ću morati popravljati. Vidjet ćemo. Pa krenimo s pričom.
Priča prva: Kudin most
Bio jednom davno, tako svaka priča počne, dakle, bio jednom davno, prije 200 godina jedan mladac, zvao se Kude, koji je živio kraj rijeke. Ta se rijeka zvala Krupa. I taj je mladac volio i svoju rijeku i njenu prekrasnu zelenu boju u kontrastu sa surovim kanjonom kroz koji protječe. Volio je i zelene obale i brojne slapove i mlinice koje su se vrtile na Krupi.
Čuvao je blago na njenim obalama, kupao se u rijeci, penjao uz visoke kanjone. Ali, Kude, je volio i jednu djevojku. Na žalost djevojka je živjela na drugoj obali rijeke. A rijeka ko rijeka, uvijek ista svaki put drugačija, nije baš često bila raspoložena i nije baš često dozvoljavala mladom zaljubljenom paru da se druže.
Rijeku se moglo prelaziti rijetko i samo na određenim mjestima. I tako se zaljubljeni Kude dosjetio jadu i odlučio sagraditi most kako bi mogao lako i brzo stići na drugu obalu k svojoj dragoj. A bio je vješt majstor, taj Kude. Most je sagradio kao suhozid, od sedrenih blokova koje je isklesao u rijeci. Most s 12 lukova dugačak 109 metara. Tako je most, koji još i dan danas stoji u punoj dužini dobio ime Kudin most na sjećanje na zaista vještog graditelja.
Kudin most
Je li zaljubljeni par živio dugo i sretno to ne znam, ali da je most veličanstven, je. Ali i Krupa je samam po sebi zaista veličanstvena. Prema Kudinom mostu krenuli smo od ušća Krupe u Zrmanju. Do dna kanjona vodi, kozja staza, a pogledi na kanjon, na rijeke na ušće su prekrasni. Surove svjetle, gole stijene kanjona, ponegdje ipak ispresjecane zelenim mrljama i smaragdno zelena rijeka u dnu. Da se priroda može preseravati, to bi bilo to.
Bilo je jako vruće taj dan. Ne najvrućije, ali vruće. Do dna kanjona već smo svi bili skroz mokri od znoja. Rijeka je bila zelena, hladna i prekrasna. Spustili smo se taman na ušće, malo zavirili u kanjon Zrmanje, pozdravili raftere i krenuli put kanjona do Kudinog mosta.
Gore lijevo pogled na Zrmanju, desno mislim da je Krupa, a najveća fotografije su krave uz Krupu
Ok, nismo se nikak mogli oteti primamljivom zovu rijeke i pobacali smo se u nju prvom prilikom.
Kupanje u Krupi (foto: Paula)
Ja sam cmizdravo smrzljiva. Voda je voda i dobra je za pranje samo ako je 30+ stupnjeva. Nema tak toplog mora u koji ja ulazim radosno i veselo. Voda je mokra, hladna i služi za prati zube, a ne za kupanje. Ali! Oduvijek nisam imala prevelikih problema ući u rijeku. Ili neko jezero. Ledenjačko po mogućnosti. Dakle, more je hladno i na 25 stupnjeva Krupa na 16 nije.
Po kanjonu Krupe išli smo do Kudinog mosta. Taj most s početka priče je prekrasan. Ali prekrasan je i put koji od ušća Krupe u Zrmanju vodi do Kudinog mosta. Put vodi uz rijeku. Ima i krava i kravskih kolača. Ima brzaca i slapova. Uz rijeku rastu divlje smokve. Zrak je bio vruć, titrav, pa opet svjež zbog blizine vode i mirisao je na rijeku, bilje i krave. Ah, da. Krave. Na nekim mjestima rijeka i staza su blizu, na drugima, najčešće na plićim i širim dijelovima rijeka teče kroz mala polja koja su jako zelena u kontrastu s okolnim zidovima kanjona.
Kad na Kudin most nailaziš od ušća Krupe i Zrmanje onda se most razotkriva polagano, ne odjednom u svojoj punoj ljepoti. Pomalo stidljivo naiđeš na njega, prvo na jedan odvojeni luk mosta, i tek onda se pokaže u svojoj ljepoti.
Prošli smo preko mosta na drugu stranu, pa onda opet na obalu po kojoj smo došli. Rijeka na tom mjestu stvara prekrasne male sedrene slapove i jezerca i dosta je široka. Put u jednom momentu vodi dalje prema izvoru Krupe i manastiru, ali mi nismo išli do Manastira. Samo smo prošli slatku malu feratu s jedne strane pa na drugu i onda natrag.
Na dijelu gdje rijeka nakon slapa poslije mosta radi veliku okuku našli smo divno mjesto za kupanje. Na dijelu gdje ima drveća nagnutoga nad vodu netko je stavio špagu da se može skočiti u vodu. Skakali smo. Voda je bila hladna, ali mene nije smetalo. Mene koja, kako smo zaključili njurgam i kad je more 30 stupnjeva da je hladno. Ali, kaj ćeš rijeka nije more.
To se ja bacam u Krupu. Hvala Gordan na snimci.
Uz ovaj video mogu samo dodati:
" Ja bih uvijek radije bila sretna nego dostojanstvena" - Jane Eyre
Da, tu definitivno nisam dostojanstvena, ali sam sretna, pa me baš briga.
Do auta smo se vraćali drugim putem. Onim koji vodi ravno ubrdo od mosta i s kojeg se most vidi u svoj svojoj ljepoti odmah. Neopisivo je lijepo. Taj kontrast zelene rijeke i bijelog, golog kamena kanjona. Nismo vidjeli mamastir i nismo bili na Zrmanji. To smo ostavili za drugi put. Jer na Krupu i Zrmanju se treba vratiti. I vraćati. Opet. I opet.
Priča druga: Vaganski vrh i Lipa staza
"Ako vam je tko rekao da mu je Mount Everest bio vrhunac života, lagao je", reče Messner. "To je grozno mjesto." Pa čemu onda sve riskirati da bi se popelo na nj? "Bez mogućnosti pogibije", kaže, "pustolovina nije moguća." (Reinhold Messener, 1980. nakon samostalnog uspona na Mount Everest)
Nismo se penjali na Evrest već se vraćali s Vaganskog vrha i nije bilo pogibije, ali bilo je avanture. Avantura je počela već ujutro kad smo s džipovima krenuli na Veliko Rujno s kojeg smo išli na Vaganski. Nakon, ni kilometra, pokvario nam se jedan od džipova pa smo morali čekati zamjenu.
Do Velikog Rujna smo stigli bez daljnjih nevolja. Planirani izlet je bio: Veliko Rujno - Stražbenica - Buljma - Struge - Vaganski vrh - Sveto brdo - Ivine vodice - Borisov dom - Velika Paklenica.
Dio puta do Vaganskog je divan. Nakon što se digneš iznad Rujna pogledi se izmjenjuju od prekrasnih do nezamislivo prekrasnih, pa onda opet do samo lijepih i tako stalno. Ja sam povremeno zbilja neznalica.
Jest da sam ne jednom čula za Malo i Veliko Rujno, ali mislila sam da su to vrhovi i nikako mi nije palo na pamet da je to zaravan. Eto sad sam i to naučila. Na Malom Rujnu ima crkvica, ali nismo bili do nje. To smo uz druge ljepote Velebita ostavili za ponovni dolazak. Za drugi put sam ostavila i priču o crkvi na Malom Rujnu.
Ipak, ne možemo ostati bez priče, zar ne?
Nismo bili po mraku ni u sumrak, pa nismo vidjeli, ali na Malom Rujnu plešu vile. O, da!
"Tamo usrid Poljačke ogrede Sirotkuše na Malom Rujnu vile su igrale kolo", kaže priča. "I sad se vidi izgažena trava u velikom posve pravom krugu. Biće da isad une gori igraju kolo obnoć. Kolo se vidi točno nasuprot Babinom Kuku."
Ne znam jesu li noć prije nego smo mi prošli kroz zaravan plesale kolo, ali da su nam malo poremetile neke planove, jesu. A, znate kakve su vile čudljive, pa je obično tak kak mora biti kad ti se one upetljaju u život.
Put preko Stražbenice i Buljme je zbilja divan. U jednom se trenutku vidi kanjon Velike Paklenice, samo kao duboki zeleni usjek. Zrak je bio vruć i vlažan pa pogled nije bio skroz bistar, ali taj pogled. Ne postoji način da vam na fotkama prikažem išta od ljepote pogleda. Mogu nabrijavati filtere, da dobijem barem dijelom ono što sam vidjela, ali to nije to. Neopisivo je lijepo. Neopisivo je neopisivo.
Pogled na kanjon Velike Paklenice
Nakon Svetog brda Vaganski me nekako malo razočarao. Pogled prema Lici je lijep, iako nije bilo skroz bistro, ali druga strana je omeđena vrhovima, pa nije pogled tako veličanstven kao sa Svetog brda. Ipak, Vaganski je The Vrh i lijep je. I treba doći opet. I ponovno.
Dakle, prvo dupe Velebita opet u elementu. Vaganski vrh. Definitivno sam sretna, jer dostojanstva nigdje... (Foto: Gordan)
Dio društva se odvojio i produžili su za Sveto brdo, a nas dvije iz grupe odlučile smo skratiti izlet pa prema Ramićima i prema Velikoj Paklenici i doma.
Čovjek snuje, vile s Malog Rujna ti se umiješaju u planove i život, rekli bismo.
Put do Ramića ide po Lipoj stazi. Oh da! Staza je, hm, sve samo ne tako lipa da ju se nazove lijepom, ali zato su pogledi, kao i većinom na Velebitu prekrasni. Ne znam je li se netko htio našaliti kad je davao ime stazi ili je ipak mislio na pogled koji se otvara s gornjeg dijela staze prema Paklenici. Prvim dijelom staza ide preko polja i zaista je lijepa, onda se otvori pogled i prema moru i prema Paklenici i vide se i Ramići i zaista je lijepo. Ali, velikim dijelom staza je tehnički izuzetno zahtjevna.
"Jebem ti ja i tog Premužića i sve! Zašto nije došao i napravio prekrasnu stazu i ovdje, a ne da se ja sad tu ovak patim!"- Patricija H.
Da, skoro 3 km staze je sipar. Težak, zahtjevan i nezahvalan teren za neiskusne i one s manje kondicije. Treba znati hodati po siparu i po vlakama na siparu. Ovaj sipar na Lipoj stazi je posebno zeznut. Na nekim mjestima niski borovi pomažu pri spuštanju, ali treba vremena i snage da se spustiš po njemu. Meni nije bilo teško, jer volim takve zahtjevne terene, nemam problema sa siparima, ali moja partnerica je imala zaista težak komad puta. Baš onako kako je rekalo Messner, ništa bez pustolovine. Bilo je vruće, mi smo bile jako spore i napredovale vrlo, vrlo polako.
Na siparu
U jednom sam se trenutku zabrinula, jer sipar zna jako iscrpiti energiju i psihički i fizički. Polako i strpljivo spustile smo se do dna sipara. Mali predah od jakog sunca u sjeni donio je olakšanje i novu snagu i ostatak puta do Ramića je bilo lakše. Ne lagano, ali lakše, jer put vodi kroz rijetku šumu pa je bilo hladovine i putić je bio znatno laganiji za hodanje. Naša je avantura završila s tri piva (ja dva, ona jedno), dvije kave, dvije rakije i dvije štrudle.
Oporavljene spustile smo se do Borisovog doma i našle ostatak naših koji su se preko Ivinih vodica spustili sa Svetog brda do Paklenice. Za moju partnericu silazak od Vaganskog vrha do Ramića, u koje je doslovno uteturala od iscrpljenosti, bio je pothvat života. Pothvat koji je uspješno završila i kojeg će se sjećati, vjerujem jako dugo.
I za kraj ove priče, jel znate da na Ivinim vodicama izvire Velika Paklenica? I da je zato voda tamo tako fina? Ja ju nisam pila, ali budem.
Priča treća: Velika Paklenica, Manita peć i malo o Maloj Paklenici
Paklenica. Velika Paklenica i Mala Paklenica. Na što vas podsjeća ime Paklenica? Na pakao? Možda, ali nije. Dva duboka usjeka u masivu Velebita Velika i Mala Paklenica dobili su ime po smoli. Naime ono što taj dio Velebita i parka Paklenica čini posebnim, uz sve druge posebnosti su šume crnog bora. Smola crnog bora koja se naziva "paklina" od davnina se koristila za premazivanje brodova. I kako se u davnini na tom mjestu sakupljala smola borova tako su usjeci dobili i imena. Kanjone su izdubili potoci, Velikom Paklenicom teče potok Velika Paklenica, dok Malom Paklenicom uglavnom gospodari bujica, koja tijekom ljeta često presuši.
Velika Paklenica
No vratimo se mi sad malo na kanjon Velike Paklenice. Izlet prvi dan Velika Paklenica - Manita peć - Vidakov kuk - Starigrad. Mmmm... Kukovi, pećine i čuda Velike Paklenice.
Za razliku od Male Paklenice gdje je svaka aktivnost koja nije prolazak, zabranjena, Velika Paklenica je i ulaz u Nacionalni park i penjalište i svašta. Uređena, pomalo gužvovita, ali i dalje prekrasna. Kanjon Velike Paklenice dugačak je 14 km, širok između 500 i 800 metara kako gdje, a na dijelu oko Bunkera širok je samo 50 metara, a okomite litice uzdižu se preko 700 metara i impresivne su. I naravno, meka za penjače. Najatraktivniji je dio oko Anića luke, a da Anića Kuk ni ne spominjem.
A znate li da se Anića Kuk nekad i ne tako baš jako davno, zvao Urljaj Kuk? Ime vuče iz velebitske mitologije, bit će da je dobio ime po nekom divu Urljaju, ali danas je ime potpuno palo u zaborav i zamijenilo ga je ime Anića Kuk. Anića Kuk je prekrasna visoka stijena koju obožavaju penjači. Na njemu ima više od 50 imenovanih penjačkih smjerova vrlo inspirativnih imena kao što su: Kamasutra, Propeler, Ona ljubi rock, Pelinkovac, Kava kod Dinka, Nema Dinka do Dinka... U jednom od mojih budućih života bavit ću se penjanjem, a do onda samo se mogu diviti penjačima s podnožja stijene za penjanje.
Čuvari naših života
No, vratimo se mi Velikoj Paklenici, jer penjanje na Anića Kuk smo isto ostavili za neki drugi put. U dijeli Velike Paklenice ima jako puno prekrasnih špilja, ali samo je Manita peć otvorena i uređena za posjećivanje. Naravno da ju je uredio Ante Premužić, ta sveprisutna legenda Velebita. Popeli smo se do Manite peći, ali nismo ulazili u nju, nego smo produžili za Vidakov Kuk.
Od kad sam čula da se Manita peć zove Manita, baš me interesiralo zašto. I opet su se u priču uplele vile. A tko drugi na Velebitu, nego vile.
"Pričalo se da vile žive u jednoj pećini s koje silaze u Klanac od Anića Luke i da tamo nekoga tko nije dobar uzmu i odvedu ga u pećinu i tamo se pleše, i da se više ne vrati. Kasnije se shvatilo a je ta pećina Manita peć. Kod Klanca od Anića Luke di ona voda teče, je križ uklesan u stijenu i tu se stari ljudi krste. Da i ne ukradu vile."
Sad jedino ne znam, jesu li te vile krale samo stare ljude ili je ipak pomama vila bila za zgodnim i mladim momcima. teško da su neke stare babe mogle plesati tak dugo dok ne postanu manite, ali tko bi ih znao. Ipak, ja sam pila vodu na Anića Luci, nisam se križala, nisu me vile ukrale i odvele u Manitu peć da plešem s njima i da se ne vratim. Mnogi će reći da šteta, ali kaj im ja mogu.
Voda na Anića Luci (Foto: Dragan)
Negdje na pri vrhu uređenog puta kroz Veliku Paklenicu je Borisov dom, ili kako ga sad samo zovu Planinarski dom uz koji smo se spustili, ili sa Svetog brda ili od Ramića, kako tko.
S obzirom da je uređena i da ima puno aktivnosti u Velikoj Paklenici željela bih ju jednom vidjeti kad nema nikoga ili jako, jako rano ujutro ili noću da vidim gdje to vile kradu stare babe.
S druge strane Mala Paklenica je još uvijek iskonska i divlja. Ogromno kamenje oblikovano milenijima bujica oblo je i glatko, kanjon je znatno uži, na najužem dijelu samo 10 metara a okomite litice uzdižu se do visine od 650 metara. Negdje prema vrhu kanjona ima jedna prekrasna pećina Kapljarka. Sa stijena kaplje pitka voda, koja se skuplja u posude. Voda je prefina.
Kanjon Male paklenice, spilja Kapljarka
I tako dolazim do kraja. Mogla bih ispričati još puno priča, ali neke još nisu spremne za pričanje. Na njih će doći red neki drugi put. Velebit je divan i tjedan dana provedenih u njegovom zagrljaju definitivno je premalo. Previše je prekrasnih pogleda, previše staza i puteva koje treba obići. I zato smo ga ovaj puta samo pozdravili i obećali da ćemo se uskoro opet vratiti.