"Trčanje je moja terpija! Nakon što napravim jutarnji futing, trening, bilo kakvo trčanje, ja se osjećam bolje i mogu se suočiti s radnim danom… Kad sam umorna ja onda odem napravim 15, 20, 30 km i odmah sam super!
Ovakve i slične izjave čujem od ljudi oko sebe svaki dan. Većina mojih prijatelja trkača u stalnom su zaljubljenom zanosu prema trčanju, nižu kilometre, dane trčanja, trčanje ujutro, trčanje popodne, svi su divni, krasni, veseli, nasmijani, nemaju problema s kilažom, umorom ni nevoljkošću.
Dižu se svaki da prije svitanja, trče na Sljeme, oko Jaruna, po Maksimiru, Bundeku, nasipu. Fotke i postovi koje objavljuju na fejsu i instargamu pokazuju svu njihovu sreću. Rek'o bi čovjek tak su sretni da komotno mogu snimati reklame za uloške.
Kad im kažem da mi se ne trči, da većinu vremena trebam svu mentalnu snagu da se spremim i odem na trening, da samo želim da trening završi i da ne moram trčat više, gledaju me čudno i zbunjeno. Gledaju me onako kako su me prije osam godina gledali svi kad sam krenula na trčanje i na svaki trening išla s lepritićima u želucu, sva presretna, ozarena, nasmijana, k'o da idem na spoj, a ne na dva sata dugi trening.
Osam godina… Recimo da sam nekako preživjela onu sedmu kritičnu za jednu vezu, ali i u ovoj osmoj nije se nešto puno pomaknulo. Kako i zašto mi je postalo tako teško ići na trening i trenirati. Nevoljkost odlaska na trke neću ni spominjati. Hladi li se moja ljubavna veza s trčanjem i što se zapravo dogodilo?
Kad razmišljam o tome, jedan veliki dio otpada na posao. Moram raditi da bih zaradila za život, na poslu se stres gomila u nemjerljivim količinama, promjene, nerazumijevanje, poslovi koji se ne stižu obaviti u „klasičnom“ radnom danu od nekih sedam ili osam radnih sati, već se protegnu i na devet, 10 ili više. Situacije kad doslovce bježiš s posla da bi stigao na trening, opterećen sukobom s kolegama, šefom ili jednostavno nekim poslom koji treba riješiti i nema pauze ili odmaka nego istog trena uskačeš u tenisice i bjež.
Poslovni premor sukobljava se sa očekivanjima koje onda nisam u stanju ispuniti. I tada se kilometri, koji su do nedavno bili moj način da se riješim stresa, budem sama sa sobom, opustim se, zaboravim, provedem neko meditativno vrijeme i doma se vratim relaksirana, pretvore u horor.
Nikad nisam bila jutarnji tip. Noć i večer su bili moje doba. Sad sam popodne i navečer toliko umorna da nemam snage za ništa, ne trči mi se, ne spava mi se, ništa mi se ne… Na kraju trčanje koje je bilo rješenje za stres proizvodi još više stresa.
Definitivno imam problem. Problem koji ljudi oko mene ne razumiju ili ne žele priznati da razumiju, jer bi onda priznali da i oni imaju problem i da nije uvijek tako divno, sjajno i veselo na trčanju. Ili je… Svima osim meni?
Stručnjaci kažu da trkači često griješe kad kažu i vjeruju da njihov odnos s trčanjem ima samo emotivnu podlogu. Stvarnost pokazuje da na odnos prema trčanju utječu naše emocije oko trčanja i stav o trčanju i te dvije emocije su povezane. Ako je nešto od toga u disbalansu dolazi do promjena i na kraju do problema. Endorfin i njegov utjecaj na sreću ili je možda bolje reći endorfinom uzrokovana sreća, nije jedini osjećaj povezan s trčanjem ili barem ponekad nije najjači osjećaj.
Često se tu negdje iz pozadine javi poprilično jak osjećaj krivnje, jer sam opet propustila neka obiteljska druženja, izlaske ili sam potrošila novce na još jedan par tenisica. Ponekad je tu i problem kako imati život i izvan trčanja i što ako ga imaš, pa se može dogoditi da nastanu rupe u planu treninga ili problem što opet žrtvovati, kino, kazalište ili trening, čak i u ovo doba pandemijske sveopće histerije i zbunjenosti.
Kako god bilo i što god da se vrtjelo, u posljednjih gotovo šest mjeseci, a ako sam jako iskrena prema sebi možda i više od šest mjeseci trčanje mi više nije radost kao što mi je nekad bila. Imam povremeno bljeskove nekadašnje sreće i veselja, i taman kad sam pomislila da sam se izvukla iz te krize, ona se opet javi. Marathon blues koji traje preko svake razumne mjere i za koji nemam rješenja kako ga se riješiti.
Sva ta moja nevoljkost neminovno utječe na moje rezultate. Tome se onda treba pribrojiti i ta neka „plutajuća“ ozljeda koja to zapravo možda i nije i koja je vjerojatno samo posljedica stresa i ne želje za trčanjem, pa se vrtim u nekom začaranom krugu iz kojeg ne mogu izaći.
Uskoro se bliži vrijeme utrka. Zimska baza je gotova, meni je bila dugačka i teška, a jednim se dijelom vidjelo i na tome da nisam bila ni voljna ni toliko redovna na Lagvić ligi kao prije. Moj se mozak jednostavno nije mogao sukobiti s još jednom višesatnom patnjom i najčešće bih podlegla toj nevoljkosti.
Nije da nisam sretna nakon što sam odradila trening, jesam, pogotovo kad je u dobre dane pa mi je trening bio uspješan, ali ta me sreća drži kratko… puno prekratko.
Ponekad se pitam jel Fred pridonio mojoj nevoljkosti za trčanjem ili nešto drugo. Činjenica je da radije sat i pol ili dva provedem u šetnji s Fredom, nego vrteći krugove oko Jaruna, ali nisam baš skroz sigurna da je on glavni razlog.
Neki stručnjaci kažu da često trkači udare u „zid monotonije“ kad rade stalno istu vrstu treninga ili idu na istu vrstu utrka, ali kod mene to baš i nije tako. Treninzi nisu monotoni, utrke nisu istovjetne, ali opet svom sam se snagom zaletjela u taj zid.
Nekako stalno vjerujem da će me proći i da ću ponovno osjetiti te leptiriće sreće kad budem išla na trening iako trenutačno nisam skroz sigurna na koji ću se način izvući iz tog začaranog kruga. Nekako se nadam da će se stvari i stanje popraviti kad se još malo produže dani i kad će biti toplije i kad više nećemo trčati po mraku baš svo vrijeme, jer definitivno nisam još spremna baciti ručnik u ring.