Vi ste trkači. A mi?

A, ne, ne trčim ovaj put.

Stojim na cilju.

"Kaj je to?", s očitim gađenjem na licu pita me jedna među prvim trkačicama. Jedna od brzih. Jedna od pobjednica.

Medalja dušo, medalja. Jer ako je nema prigovarat će te. I, da rado bih ja vješala te medalje vama oko vrata i ljubila vas i grlila, a ne davala ju u vrećici, ali... Korona.

O, da. Jedna drugačija priča. Jedan drugi pogled. Da, ja sam ta koja je danas tu za vas, trkače. Ovaj put vlastitim odabirom ne trčim, nego pomažem u organizaciji i volontiram. Ja sam ta koja će doći prije svih na neko divlje mjesto u šumi postaviti čašice i vodu, i sve pripremiti da vas dočeka spremno. Ja sam ta koja će se dignuti još za mraka da bih bila tamo gdje treba biti da bi svi dobili vode i bananu i riječ ohrabrenja i podrške. Ja sam ta koja će se zaletiti na divlju svinju da raščistim put prvima, brzima, pobjedicima. Bit ću tu sa svojim keksima ako vam zatreba, sa zadnjom tabletom ili vrećicom magnezija, brisat vam suze i šmrklje, grliti, ljubiti i tješiti, jer vaši su grčevi danas važniji od mojih. Dat ću puse, zagrljaje i ohrabrenje. Masirati, uvjeravati da možeš dalje, da još samo malo ima, nuditi bombone, sok i sve što imam u toj nedođiji, kako bi vi bili brzi. Kako bi sretni stigli na cilj.

Stajat ću na mjestu satima i propuhivat će me. Smrznut će mi se prsti mokri od vode koju dolijevam u čašice, dodajem ili polijevam, prema zahtjevima. Bit ću nasmijana, vedra i vesela i nakon desetak sati stajanja. Jer ja sam volonterka na trci. Bit ću 100 milja Istre, bit ću 100 km DUT-a. Bit ću samo 5 km po gradu. Bit ću sama na mjestu gdje nas je trebalo biti troje, ali obavljat ću posao za troje i bit ću sretna, jer sam ispunila svoju časnu zadaću za taj dan. I bit ću tu. Nasmijana u očima, jer od maske se usta ne vide iako se smijem i ispod maske.

A vi?

Psovat će te nas da smo prespori. Da već tamo u Bakačevoj nismo predvidjeli da vama treba FLAŠICA! a ne čašica. I tu čašicu često nećete uzeti iz naše ruke, (ok, kužim, korona), nego sa stola, ponekad namjerno, ponekad ne pazeći, ali uvijek prepotentno i bahato rušeći desetak ostalih čašica sa stola, prolijevajući i zalijevajući i nas i sve oko nas. Jer vi ste prvi. Pobjednici. Svaka je sekunda ekstremno bitna. Vi ste trkači. A mi?

Mi smo samo volonteri. Netko tko ne trči taj dan. Vikat će te na nas da su banane neoguljene. Korona, sjećate li se? Da su keksi pretvrdi, premekani, preveliki... Da su naranče narezane prekrupno. Da nema gumenih bombona, cedevite, izotonika... A gdje je kola? Bacat će te čašice i flašice neodgovorno daleko u šumi jer, oni će to pokupiti, oni su zato tu. O, da, jesmo. Tu smo. Taj dan samo za vas. Nosimo, točimo, stojimo, usmjeravamo, potičemo i navijamo.

Pune su društvene mreže fotografija trkača. Prvih i zadnjih. Profesionalni kadrovi, fantastične pozadine i dojmljiva lica. Postolja i pehari. Osmijesi ili razočaranja. The winner takes it all...

Mi se fotkamo sami. Veseli vas pozdravljamo s druge, treće ili tko zna koje okrepe, zavoja ili raskrižja. Nas fotografi ne snimaju. Ili ako nas snimaju, uvijek samo tamo gdje smo lako dostupni, jer trkači... Zar ne? Svaki fotograf na trci napravit će na stotine i tisuće fotografija. Na samo jedan posto tih fotki bit će netko od volontera. Snimat će se video klipovi s trka, razdragano ili usredotočeno mnoštvo trkača, navijača i ponegdje neki volonter. Možda. Rijetki će snimit našu ispruženu ruku, naš poticaj i to što smo tu.

Onda nas se ponekad svi sjete. Čestitaju nam naš dan. Hvale nas da bez nas ništa. I mi smo ponosni. Ponosno nosimo majicu utrke, ostajemo dugo nakon što svi pokupe svoje pehare, nagrade i odu kući, skupljamo smeće koje posebno prvaci tako nonšalantno i olako odbacuju bilo gdje.

Jer, koka, kaj misliš, kaj ti mogu dati ako stojim u ciljoj ravnini s majicom utrke na sebi i nešto dijelim?

I da, kao što sam već rekla, ja bih vas rado grlila znojne i blijede, stavljala vam zasluženu medalju oko vrata. Jer ta medalja, je mali znak pažnje nas organizatora, sjećanje na trku i patnju u toj trci. To je nešto što ćeš jednom izvaditi iz neke stare kutije i sjetiti te trke i preplavit će te sjećanja. Uostalom, platili su ju svi koji su uplatili startninu za tu trku, jel tako?

Neke trke ne trčim. Ne volim ih i ne pati mi se na njima. Volim volontirati. Osjećam se važno, jer taj dan sam važna. Ja znam koliko su meni važni volonteri na okrepama trka i koliko su mi bitni i koliko mi trebaju i volim taj osjećaj da sam i ja nekome bila važna na taj način. Da je nečija lijepa riječ, nježan dodir i ohrabrenje bilo poticaj da nastavim i završim trku. Kad ulazim u cilj gledam gdje su medalje i jedva čekam da mi ju objese oko vrata i da ju ne skinem do kraja dana. Nikad neću s gnušanjem odgurnut ruku koja drži i nudi tu medalju, bananu, vodu...

Uvijek se sjetim koliko su mi okrepe i volonteri značili na trkama na kojima mi je bilo posebno teško. Koliko sam cijenila beskrajnu dobrotu nepoznate žene na Jahorini koja mi je donijela kavu. Nekoga tko mi je dodao vodu koju sam jedva dočekala. Nekog starog čiču na Čazmi koji mi je dotočio topli sok... To su trenuci koje pamtim jednako kao što pamtim i trke. Uostalom i to je dio trke. Svi ti nepoznati ljudi na okrepama, u šumi, u mraku. Sve te nepoznate ruke koje nude i grle i pomažu. Otvaraju bočice, dolijevaju vodu i brišu suze. Ako ne želim vodu mahnem da neću, ne psujem jer mi revna volonterka nudi flašicu, a ja bi čašicu ili kaj već...

Tako da trkači dragi, volonteri su tu za vas. Mokri, pokisli, smrznuti, pregrijani, pospani, gladni... Volimo vas i napravit ćemo sve za vas. Vi će te doći i proći, a mi ćemo ostati još dugo poslije. I da, veselit ćemo se i zabavljati i ponovno ćemo doći. I biti na nekoj okrepi satima. Bit ćemo bezimena grupa ljudi koja je napravila sve da vaš rezultat bude najbolji mogući.

Jer, koka, kaj misliš da ti nudim stojeći na cilju i pružajući ruku prema tebi?