Šest sati raja.
Šest sati pakla.
Ali kako u raju nije sve divno, tako ni u paklu nije sve crno.
Krug od 1400 metara. Dio tartan ostalo svašta. Ploče, malo zemlje, razrovane ploče, prolaz kraj ulaza u Best, stražnja strana stadiona štenge. Tartan.
Nogometaši. Bacačice koplja. Bacači kladiva.
Bacač diska koji vježba sam.
Prva četiri sata s Ivanom. Ostalo sama.
Nakon 17 km. standardno osjećam bol i prženje u desnom stopalu. Boostice. Proći će.
Nije prošlo.
Nakon četiri sata dozvoljavam si glazbu. Super se osjećam. Nije da me noga ne boli, ali ide.
Planovi.
Šest sati. Otprilike 50 km, tu malo više, malo manje.
Išijas. Propada koljeno. Imam osjećaj da su mi stopala u španjolskoj čizmi.
Idemo po osmi sat.
Brišem sve planove.
Cijelo tijelo mi je u grču. Hodam. Guram, jer idemo po osmi sat.
Predajem se.
Masaža.
Jel bolje? Ne znam.
Idemo barem po tih 100 km.
Mijenjam stalno način trčanja i hodanja, jer išijas.
Sijeva mi kroz nogu svakim korakom. Koljeno propada i kad hodam.
Kocke.
Tartan.
Razrovane ploče.
Lampice oko gelendera kod Besta.
Vrištim.
Glasno.
Grč.
Ali ne od grčeva nego od tenisica.
Vrag je odnio šalu.
Na 80. km mijenjam tenisice.
U one u kojima inače idem do dućana.
Gore ne može.
Imam tri sata da odvalim 20 kilometara.
Nakon tri jako duga sata ponovno trčim.
U pakao je došlo malo svjetla.
Ponovno vidim ljude oko sebe.
Moj sat okrene 100.
Zvoni za kraj.
104.21 km.
Stani gdje si se zatekao.
Skini broj kako god umiješ.
Stavi broj na pod.
Na broj stavi pločicu.
Rasplači se.
73 kruga. Službenih 101.605 metara.
