- Ja mislim da idem doma.
- Ok. Idi. ... kaj ti je?
- Ne znam. Mučno mi je. Daj mi izvadi tu rakiju iz rusaka. Hoćeš malo? Ok, ja moram.
- Ako hoćeš da idem s tobom ići ću.
- Neću. Mogu sama.
...
Vrijeme: 3 sata ujutro u subotu 20. 12. Tri sata trke. Grafičar. Realno, trebali smo doći i proći Toranj već odavno. Do malo ispod Grafičara, zapravo dok nismo prošli livadu Bistranjsko sedlo cijelim putem od Podsuseda bila je magla. Magla i blato.
Tu smo još čisti i mirisni i nestrpljivi... (foto: Emil)
Magla u šumi nije nikad baš neka sreća. Magla u šumi i u mraku je sve samo ne sreća. Kad sam bila mala uvijek sam mislila da je magla mirna i da kad kažu da je "magla gusta ko mlijeko" da to znači da ideš kroz maglu ko da ideš kroz mlijeko. Ne vidi se ništa, ali je sve gusto i mirno. Ali nije. Magla kovitla, pada, cijedi se, na ionako slabom svjetlu naglavne lampe mijenja perspektivu. Traži dodatni napor za snalaženje.
Ponekad mi prekidač za snalaženje dobro radi i uglavnom sam i bez pomoći navigacije na satu znala gdje sam. Uglavnom, jer magla je ponegdje bila toliko gusta da sam par puta vidjela drvo sekundu prije nego sam se zaletila u njega. Blato je bilo dodatni otežavajući faktor. Duboko, gnjecavo, razgaženo sklizavo blato. Duboke vlake koje su ostale od izvlačenja drva s Medvednice, nakon snijega, učinile su planinarske staze gotovo pa neprohodnima.
To kaj se ne vidi to je zato jer je magla (foto: Renata i ja)
Meni se činilo da napredujemo sasvim dobro, ali ipak smo zbog magle i blata bili jako spori, stalno smo držali debelo začelje.
Negdje na stazi br. 2 sreli smo posrnule brzance. Izvlačenje unesrećene trkačice koja je krivo stala. Poznati glasovi i kratko veselje zbog susreta. Oni idu polako, ali do Ponikvi i Zelene nije još jako daleko, a već su pozvali privatnu službu za prikupljanje posrnulih, tako da će nas brzo dostići, pa ne ostajemo s njima nego nastavljamo dalje. Ima ih dovoljno i ne trebaju našu pomoć. Stigli su nas negdje na blatnom putu prema Grajfovoj kopajni, stigli i prestigli.
Bila sam na stazi, u šumi, u noći Blaterse, koja se službeno nije održavala, ali nolajferi svih dobi i fizičke spreme ipak su bili tu, ne u tolikom broju ali jesu. Ja nisam željela biti tu. Ne znam zašto sam uopće krenula s tako lošim osjećajem, s takvom nevoljkošću kakva me rijetko kada, ako me ikada držala na početku i dugo tijekom trke. Bila sam tu, a nisam htjela biti tu. Opet mi je bilo užasno mučno. Ne mogu govoriti, ne mogu jesti ni piti, jer mi je želudac negdje na pola puta između svojeg uobičajenog mjesta i usta. Trošim snagu na držanje želuca na mjestu.
Na Grafu svatko u svom filmu... ja u odustajanju...
Iza mene njih četvero. Moje tri i Dobriša. Svi super raspoloženi zezaju se smiju, ja... čudna. Negdje na pola puta na raskvašenoj i uništenoj stazi br. 8 na putu prema Grafičaru odlučila sam da ću se na Grafu pozdraviti sa svima i da idem cestom dolje i doma. Neću. Ne mogu. Nema smisla.
Muving na Grafu mi je malo promijenio stav. Samo malo. Ok, ajde da baš ne odustanem na Grafu idem do Tornja, pa da barem dođem do prva trećine.
Nakon rakije uspjela sam progutati pola voćne energetske pločice i gutljaj dva vode. Tri sata trke, ja još nisam pila ništa. Mudro, Nataša, mudro. Ali nisam bila žedna, bilo mi je mučno.
Krenuli smo dalje. U jednom trenutku taman kak smo krenuli pita me Elza da kaj mi je. Nije mi dobro. Kak ti nije dobro? - pita. Ne znam. Tak, nije mi dobro, mislila sam sad malo prije odustati. A kaj ti je? - pita opet. Ne znam, odgovaram. Ak ne znaš kaj ti je, kaže Elza, onda ne odustaješ. Šuti i guraj dalje. I ja guram dalje. Ne odustajem.
Nakon Grafičara prema Tornju bilo je zbilja super. Nije bilo magle, koja je ostala iza nas, ali je prigušila svjetla iz Zagreba i zvijezde su bile velike, debele, zimske. Yule. Slavimo Yule. Odlazak mraka i dolazak svjetlosti. Prvi dan zime. Obred koji treba proslaviti u veselju i naravno vani u šumi.
Ništ bez Renate i filmića... Šljapkamo, šljapkamo... (snimateljica: Renata)
Ipak sam nakon polovice pločice i pola voćne kašice, koju sam nekako uspjela nagurati u sebe malo živnula, popila sam još malo elektolita, malo ipak nadošla k sebi. Sjeverna staza od Činovničke do Hunjke bila je lijepa, suha i trčljiva, a taj je dio začudo bio bez magle. Sat vremena do Hunjke i onda kreće najzeznutiji dio. Do Laza. Ja sam si ga podijelila na nekoliko dijelova: do Ročićeve, do ceste prema Sv. Mateju i Laz. Od Hunjke do Ročićeve ima oko 5, 6 km. Super, na cesti znaš, da čak i kad se najviše vučeš i kad najviše ne možeš treba ti pola sata. Na trailu? Sat vremena? Sat i petnaest? Zavisi.
Negdje malo iza Hunjke, javno proglasim da bi do laza mogli stići u 7 sati ujutro. Znači za taj dio nam treba oko 3 sata. Taj je dio, kad je sve ok, meni prekrasan. Šuma je sasvim drugačija od one na zapadnom dijelu Medvednice, staza je prije bila lijepa trčljiva. Noću, noću se zapravo bojim tog dijela. Najnezgodini je za prići ako se nekome nešto dogodi. Od Markuševačkog makadama kod Hunjke do ceste prema Sv. Matelju ima skoro 10 km i to samo na noge. Sad smo na tom dijelu puita baš u najtamnije doba noći.
Opet je magla. Blato. Magla i blato. Šuma je potpuno tiha. Do svitanja je još jako dugo. Mokri smo svi zapravo, jer magla osim što kovitla, mijenja perspektivu i moči. Stalno imaš osjećaj da prolaziš ispod one prskalice za zalijevanje ztavnjaka. Sitne kapljice kovitlajuće magle djeluju ko da nešto pada. I pada, magla. Moje društvanjce je dobrog raspoloženja, ja sam malo živnula više mi nije toliko zlo.
A ne, uopće nismo blatne... (Foto: Renata)
Skližemo se, gubimo ravnotežu, smijemo se piruetama. Proklizavamo opako. Idemo ok, ali blato nas jako usporava, magla ne pomaže. Na nizbrdicama, a prema Ročićevoj ih ima, pokušavamo ostati na nogama. Samo da ne tresnemo u blato, jer, lako za blato, ali bit će dupe mokro. U jednom trenutku pokušavajući preskočiti neku vlaku, primila sam se za neko šiblje, ali se šiblje savilo i hop. Tresnem na pod. Na svu sreću uspjela sam dupe spustiti u neko lišće, tak da barem nisam mokra.
Prvo slijetanje u blato (foto: Renata)
Malo smo se gubili u jednom trenutku nakon Ročićeve, (nisam ja kriva, nisam, časna riječ), pa smo dva puta išli gore, dolje po istoj blatnoj i sklizavoj stazi dok nismo napikali pravi put. I dobro da smo se vratili jer u konačnici bismo izbili na cestu, ali jako daleko i morali bismo se dugo vraćati do staze za Laz.
Kad smo se vratili na pravi put, vidjeli smo i putokaz koji smo prvi put previdjeli koji pokazuje smjer prema Lazu.
E, pa ja sam to vidjela!- slavodobitno izjavi Renata. Dobro je da ju nismo zagnjurili u prvo blato, a i ne bismo daleko trebali tražiti.
Renata se jada blaženom Stepincu...
Nakon ceste prema Sv. Mateju do Laza su otprilike dva kilometra. Ni dugo ni kratko. Taj dio je jako lijep, a i već se počelo lagano daniti, šuma je postajala svjetlija, ali magla je i dalje glumila postojanost u reklami za "trovremenski Taft".
U jednom sam trenutku zaostala da probam poslikati tu maglovitu šumu. Da stignem ostatak društva, požurila sam se, i kak je to vrijeme pred svitanje tak čudno, ni svejtlo ni mračno, maglovito, mutno, lampa već gubi snagu iako sam stavila očito preskupe Duracell baterije (ok, treba priznati da rade neprestano već 7 sati, ali ipak), i tako se ja žurim, ne gledam baš kak treba i zaletim se ravno u vlaku punu vode ravno do koljena. Psovala sam tak da me se čulo ne samo do Laza nego i do Zeline.
Neka ranujutarnja šumska inspiracija...
Ok, vodu do koljena sam apsolvirala i idemo dalje. Sad se već poprilično razdanilo i malo je lakše, do Laza samo što nismo stigli. Na dijelu puta je puhao vjetar i iako uobičajeno vjetar rastjera maglu, ovaj je puhao nekako s istoka i samo je još više nanosio maglu prema nama. A magla i hladan vjetar stvarali su prekrasne ledene zavjesice po granama drveća. I taman kad sam htjela poslikati jednu posebno lijepu, moj mobitel lijepo odluči da je vrijeme za spavanje. I iako je bio na otprilike 50 posto baterije ugasi se. I sad, nije to kaj se on ugasio, nego vadi sad iz ruksaka dodatnu bateriju i žicu i spajaj mobitel, a rukavice, i ruke i sve blatno. Jupi još malo blata i po nosu i u ustima i po stvarima u ruksaku. I ok, taman ja lijepo prištekam mobitel i požurim se natrag za svima, izgubim ravnotežu i tresnem u blato. Cijelim desnim bokom. Na rukavici sam imala barem pola kile blata. Ok, riješili smo i to.
Prvi put sam prošla ok, ali sam se zato drugi put pošteno usvinjila (foto: Renata)
Do Laza smo stigli taman kak sam i predvidjela, oko 7 sati ujutro. Bem ti i koronu i zatvorene birtije tak da nama naša Zagorka nemre skuhat kavu i dat nam rakije. Morat ćemo poduplat u travnju na Traversi.
Moja je tuga pregolema... Nema kave kod Zagorke
Dio od Laza do Zeline ima nekakvih 13 km. Nije to puno, zadnja trećina puta, ali je zapravo psihički vrlo naporno. Dio prema Grohotu, pa onda ne za Grohot nego lijevo, vodi po cesti, pa opet kroz blato i onda kreće dio od tri zadnja uspona. Prvi je relativno blag, ali dosta dugo traje, onda opet malo nizbrdo, pa uzbrdo, pa malo jače nizbrdo, naravno da uzbrdo, a sve blato malo više ili malo manje, ali blato u svim mogućim oblicima. I onda zadnji uspon. Nije to neko brdo, ali je uspon. I nakon toga dva i pol kilometra do makadama u Kladeščici. Dvjesto godina dugo traje tih dva kilometra. Nikak stići. Apsolutno, definitivno, najdulji dio puta.
Usvinjila sam se ja, ali nisam bila jedina
Meni je opet lagano zlo. Zbrajam što sam jela: jednu pločicu, zapravo pola pločice, jednu voćnu kašicu (nije bila ona dječja, nego ona energetska iz Decatlona, ali to je to i tri četiri šnitice špeka. Par gutljaja neke energetske kave koja mi nije valjala ništ, a i bilo me je strah popiti više. Malo vode. Puno premalo vode. I opet mi je zlo. Još jedna tura rakije, jer sad više nemam kaj, moram stići do Zeline. Apsolutno sam svjesna da to nije dobro i da će me koštati na kraju, ali toliko mi je zlo da nema nikakvog smisla pokušavati bilo što jesti.
Žedna nisam i ne pije mi se, što je zapravo samo posljedica mučnine, jer ja sam uvijek žedna. Vučem se kroz blato i radim reviziju svega od prošle noći i svega unatrag štogod mjeseci. Već mi jako dugo nije bilo zlo na trkama, uspjela sam naći rješenje mučnina koja su me uvijek pratile. Zašto mi je sad toliko muka? Vjerojatno od antibiotika koje sam morala uzimati nakon malog kirurškog zahvata. To su mi valjda tek treći antiobiotici u životu i vjerojatno sam trebala uzimati neke probiotike, ali sad je kasno. Moguće da mi općem stanju ni narkoza nije pomogla. A ni stres koji je u posljednje vrijeme toliki da me sad već polako preplavljuje.
Nisam željela biti tu. U 9 sati ujutro na koji kilometar od cilja, s 45+ km iza sebe. Nisam željela biti tu, ali sam morala. Ovo mi je jedna od težih Baltersi, a bilo ih je svakakvih, ok svakakvih od tri. Ovo mi je četvrta. Trebala sam ovaj blatni put da napravim reset i psihički i fizički. Vraćanje na tvorničke postavke. Guranje dalje jer ne mogu sad ostat u tom blatu. Ne osjećam umor u smislu da ne mogu, samo osjećam da mi energija rapidno pada. Sjetim se u jednom trenutku da imam dvije vrećice meda i da bi sad bilo vrijeme da to pocuclam. Može mi biti bolje, a toliko mi je zlo da mi vjerojatno gore ne može biti.
Magla i sivilo ne popuštaju, ali zato Elzi ide najbolje i još je jedina čista
Konačno smo se dovukli do makadama. Ostatak grupe, presretan, jer sad imamo samo još 5 km, dao je po gasu i juriš. Opet taj makadam. Znam što me čeka, znam koliko mi je svaki put koma na tom makadamu.
Objavim da ću ja na pišanje i da se moram pripremiti za makadam i puštam ih da odu. Lakše mi je patit samoj. Krenem relativno polako ali nekim stabilnim ritmom, iako je i makadam dosta mekan, ima dijelova po kojima se može lijepo trčati.
Ajde uzmi tempo jutarnjeg futinga i raspali, klati se ravnomjerno i stići ćeš do cilja, a taman je to i ta dužina. 5 km. Ok, jutarnji futing u 10 ujutro. Zbilja? Ok, kaj? Janko uvijek futingira kasno, to je prva stvar ujutro.
I tako klatim se ja po tom Zelinskom makadamu, dođem i prođem Zelingrad i odlučim da neću prečicom, jer da se nemam snage borit sa sklizanjem po nizbrdici. Svjesna sam da to što nisam pila i jela tijekom svih desetak sati trke sad dolazi na naplatu. Moja snaga je na minimumu. Pokušavam zamišljati što me čeka u cilju.
Mmmm, može burek, ok ili pizza... Uh, mogao bi i neki prekrasni goli frajer... Neeee... Zima je to baš i ne bi bio tako lijepi prizor, a i njemu bi bilo zima, pa bih još imala posla i s njim, pa da se ne prehladi... Ok, onda može i prekrasni obučeni frajer. To je već bolje. Skinut ga mogu i sama poslije. Ali ja sam tak blatna i smrdljiva, da mislim da da bi dao petama vjetra... Niš, vratimo se mi na sarmu i burek. To sigurno neće pobjeć od mene. Pomfri! Uh... Jede mi se pomfri... Onaj iz McDonaldsa!
I tako u tim zanimljivim mislima zaobiđem ja prečicu, naiđem na Dobrišu koji me čeka na putu i krenemo zadnjih 2, 2 i pol kilometra. Curke su dale gas i nema ih već odavno. Malo trčim, malo hodam, malo mi je ok, malo mi je tak zlo da se bojim zinut. I na koncu eto konačno tabla Biškupec Zelinski. Sad još treba po cesti odklipsati do Vatrogasnog doma. Nikad stić. Pa dobro gdje je... Taman kad mi je sat okrenuo 51 km ukazao se i Vatrogasni dom. Napokon. Kraj. Stigla sam.
To pod očima nije blato, već ostaci od maskare... jer treba uvijek od doma ići uređen, jer nikad ne znaš...
51 kilometar. Magla. Blato. Noć. Sve ono što bi me inače veselilo, čemu bih se radovala, sada je bilo teško, predugo. Moja najlošija Blatersa. 10 sati i 9 minuta. Previše. Puno previše. Jesam li napravila reset? Jesam. Ne onakav kakav bi željela, ali veliko unutarnje pospremanje nikada nije baš neka prevelika sreća. Naučila sam opet nešto o sebi. Srušila još jednu svoju granicu. Napravila neko pospremanje. Koliko je uspješno vidjet ćemo. Yule treba proslaviti vani. Zimu treba dočekati kak se spada, jer dugo je još do proljeća.
Oni bi se fotkali... Ali prvo pivo! (Foto: Emil)
Na cilju nije bilo golih frajera, ali dečki koji su došli puno prije nas imali su pivo. Što ćeš više. Deset sati dugačko putovanje, kojim sam zatvorila ovu čudnu godinu, zalila sam pivom i to bi sad bilo to. Vraćam se treninzima i bazi s mislima na ono što me čeka na proljeće. Ali o tome kad dođe vrijeme.