Sto kilometara. I sedamsto metara.

Dan poslije.

Netko: pitali su Radanca hoće ić' na 24 sata, pa je rekao da nije lud.

Opet netko: Idemo na 12 sati?

G.A.D. (aka Gordan, Anita, Dobriša): ma nema šanse. Zamisli da moramo još trčati nakon svega. Ja sigurno ne idem...

Ja: Društvo, ja sam sad trčala 11 i pol sati, još pol sata bih bogme izdržala.

G.A.D.: ... (u jebote)!

A kako je počelo?

Počelo je u suzama. Počelo je s najgorim početkom zimske baze ikad. Počelo je tako da nisam mogla na subotnjim dužinama pretrčati bezveznih 25 km bez hodanja. Nisam mogla držati tempo grupe koja mi je lani bila moja, matična, svako odstupanje od tempa, a hvalabogu bilo ih je, bacalo me u nemoć i gubitak. Baza je počela katastrofalno. A želje i planovi? Pa i nije ih baš bilo, jer opet su sve pootkazivali, ali jedna je trka svjetlila u mraku. Polojska ultra. 100 km, jer na manje se ne ide.

Svi su nizali kilometre, radili futinge, rušili svoje granice u broju mjesečnih pretrčanih kilometara, ja sam morala odustati od dodatnih kilometara, jer inače ne bih uspijevala završiti tjedne redovne treninge. Odnosno, uspijevala bih, ali sa duplo više napora. Bila sam užasno umorna. Nemoćna.

Pitanja su se nizala, jel to zato jer sam u bazu ušla umorna, od dva traila u razmaku od tjedan dana, od prevelikog stresa na poslu? Polako, ali sigurno sam se opraštala od ikakvih trka, jer ako na početku baze, ne mogu pretrčati bezveznih 25 km, na duljoj utrci nemam kaj raditi.

Polovica baze je prolazila, u siječnju su rušili rekorde. Tisuću mjesečnih kilometara, 700, 600... Ja sam plakala. Jedva sam navukla malo preko 300. U međuvremenu sistematski koji sam lani preskočila zbog zbrke s lockdownom i koronom, pokazao je da su moje zalihe željeza poprilično nisko. Primjerena terapija i stvari su se počele popravljati, ali do trke je ostalo mjesec dana.

Taj dan.

Nemam pojma. Premirna sam. Izbezumljena.

Krenuli smo. Negdje na pola kilometra od starta, možda malo više, na cesti je rascopana neka mala živina. Crijeva joj zazmrljana po asfaltu.

Ivan i ja u nekom stabilnom ritmu. Dobro sam. Nije mi teško. Nije mi lagano.

Ne smiješ imati glazbu i slušalice. Ok. Kako ću ja koja uvijek trčim cestu s glazbom trčati 100 km bez? Mislim, moram, ali zašto...

Dolazak na start. Mislim da izbezumljeni pogleda govori sam za sebe

Rascopana živina peti put.

Kaj se događalo između? Ne znam. Znam da me jednom Ivan izgubio, jer sam prebrzo otišla s okrepe, ali to je uglavnom sve.

Paula i Lana tko zna koji put. Zašto se ta Lana još uvijek ceri?

Paula i Lana.

Okrepa nemam više pojma koja.

Lana se još uvijek ceri oko glave. Na kojim je ona drogama bogte?

Staza dva i pol kilometra... Pa okret i dva i pol kilometra natrag.

Prije okreta na pola puta nizbrdica. Nakon okreta ta ista nizbrdica postaje uzbrdica.

Ja sam tu uzbrdicu već prolazila? Sigurno jesam. Drži ritam stabilnim. Gle ovo pa tu je kao malo suženje i kao neki zidići sa svake strane ceste. Nisam to vidjela do jedno 40. kilometra. Negdje po putu sam izgubila Ivana i više ga nisam našla. Sad svaki vodi svoju bitku.

Ovo je na samom početku. Tu još imam slušalice. S leđa se vide Čajko i Dobriša

Još malo i Čazma (za neupućene cca 60 km) onda još samo maraton. Nije to bog zna što.

Krepana živina. Opet. Po tko zna koji put.

Paula i Lana više nisu skupa. Lana se više ne ceri, ali je ubrzala. Jebote, pa kaj je ta već počela finiširati? Na kojem je ona km?

Počela sam osjećati lagane naznake grčeva, ritam mi je malo sporiji, ali još uvijek je sve pod kontrolom. Nemam kriza, barem ne onih mojih standardnih. Okrepe dolaze i prolaze. Neka drama u nekom trenutku s Dobrišom, ali sve nekako prolazi mimo mene. Tu sam i nisam. Znam da sam na dva navrata htjela kavu i Elza je čudom tu kavu i nabavila.

Rascopana živina. Tko zna koji put?

Iz jedne od kućica kraj Save svira glazba. Svira i na okretu u cilju. Između je tiho. Sve je manje trkača.

U jednom trenutku negdje na 75 km kroz lijevi list me prereže grč. Nastavljam dalje. Odlučim ignorirati. Na okrepi poprimam neku čudnu pozu, jer ako stojim normalno onda me hvata grč.

Dva i pol kilometra, pa široki luk na kraju ceste. Na jednom dijelu štampanim slovima nacesti piše MOTO.

Na polukružnom okretu kontrola, suci i okrepa.

Ne. Neću. Ništa. Dovikuju se s mojim brojem. Nakon uzbrdice put lagano zavija pa se onda malo izravna pa opet zavija u desno. Nakon toga kilometar i pol ravnog.

Ovdje se lijepo vidi zavoj, kojeg uopće nisam bila svjesna da je toliki. Ova srednja u plavoj majici je Danijela

Prošla sam sve zavoje i taman na ravnom dijelu presiječe me grč. Savinem se u struku jer sam ostala bez zraka. Mozak mi eksplodira od boli. Neeeeeeeeee! Ne znam vrištim li na glas ili bez glasa, ali vrištim. Ne smijem pasti. Ako padnem više se neću moći dići. U omaglici užasa vidim da Ivčoge ide prema meni. Idi. Ne možeš mi pomoći.

Čujem drugog Ivana (Starčevića) kako mi kaže da probam prohodati. Da. Samo kad prestanem vrištati.

Prolazi Dobriša i nešto mi govori, ja razabirem samo: "... ne sad...". Jebiga. Znam i ja da ne sad. Imam još 4 kruga do kraja. Jebena 4 kruga, a ja stojim nasred puta savinuta s nosom među koljenima i vrištim.

Nakon cijele vječnosti krenem. Imam još 4 kruga. Toliko me drže grčevi da mi suze cure. Završit ću ta četri kruga. U nekom trenutku između hodanja i hodanja malo brže, sjetim se da negdje među stvarima na okrepi imam ampulu tekućeg magnezija. Ma popit ću je pa makar se sva zasrala, ta četiriri kruga do kraja mogu i usrana. Ne bi bila ni prva ni zadnja.

Elza mi pomaže, i govori nešto da je opet bila s Dobrišom neka drama, ali nemam snage slušati. Moram dalje. Moram dalje.

Imaš još četiri kruga. Samo četiri kruga to nije ništa. Idemo po tri.

Ovo je okret nakon deset sati trke. Fotku s cilja nemam

Na okretu do kojeg sam došla ni sama ne znam kako, ali ako sam došla na nogama onda je ok, uzimam vrećicu magnezija koju su mi nudili dva kruga prije. Praškasti magnezij mi se zalijepio za zube, nepce, ali malo kole to potjera. Grčevi se jave svaki puta kad samo malo pojačam ritam. Još dva kruga.

Mrak je i hladno je. Na dijelu staze prije nizbrdice i okreta je osjetno hladnije nego na drugom dijelu. Ulazim i izlazim iz krugova svjetla koje bacaju ulične lampe. Iz kućice kraj Save više ne svira.

Nada da za malo više od 10 sati završim utrku umrla je s prvim naznakama grčeva. Ok, kaj je rekao Dobriša, da je 11 sati moj limit? Ok. 11 sati se čini sasvim ok. Može 11 sati. Uzimam.

Zadnji. Krug.

Nisam vidjela zgaženu živinu.

Okret. Pijem vodu koja nije voda, ali je neki hladni jako rijetki izotonik i jako mi je fini. Pozdravljam raspoloženo drušvo. Ovo je zadnji put da se vidimo. Negdje u nekom trenutku zadnjeg kruga nestala je i nada da ću završiti trku za 11 sati. Sad je jedino bitno da završim za manje od 11 i pol. Moram. Završiti. Za manje od 11 i pol sati. Moram.

Ravnina. Ne vidim šator s okrepom na sredini staze i pomislim da je to to, razmontirali su i tu okrepu. Moram stići za manje od 11 i pol sati. Moram. Sat lupi 100 km. Još nisam na cilju. Ipak iz mraka se pojavljuje šator i okrepa. plješću. To nekako trgne veselo društvo mojih navijača. Prolazim uz njih. Gotovo je. Vidim i čujem Ivanu da trči uz mene i nešto mi govori. Čujem glazbu, ali mi nije skroz jasno od kud dolazi. Treba mi neko vrijem da shvatim da je Masnjak (još jedan Ivan, dan mi je obilježen Ivanama i Ivanima) s moje druge strane i da on pušta glazbu.

Cilj. Uspjela sam. 11:23:45 - 100.7 km

Netko mi u cilju u ruke gura konzervu pive i flašicu vode. Oboje držim uz sebe da mi netko slučano ne uzme. Čujem da me netko pita jesam li dobro i boli li me što i da je tamo ekipa koja me može malo popraviti.

Malo su me izmasirali, ja sam malo cvilila, ali sam cijelo vrijeme grlila konzervu pive, jer konačno sam je se dočepala.

I to je na kraju to.

Cjelodnevni boravak na stazi dužine 2,5 km u jednom smjeru. Fragmenti. Lica. I bijela isprekidana crta.

Sto kilometara. I sedamsto metara.