Pripremila sam se, zaista sam se pripremila. Stavila stazu na sat, naučila kojim stazama moram ići, sve lijepo pregledala... I pogađate? Opet sam se uspjela izgubiti!
Sljemenjarenja su mi uvijek izazovna. Ok je sve dok se ja sama gubim ili pronalazim, ali ako vodim neku grupu onda mi je to dodatni izazov. Dakle, kad su sljemenjaranja s AK Sljemenom, onda često ja dobijem tu čast da vodim sporu grupu. Meni je to super, volim taj zadatak i volim kad dobijem to povjerenje od trenera. Malo hodamo, malo trčimo, puno uživamo i divota. Dok se ne izgubimo. Ja uglavnom unaprijed upozorim sve da je mogućnost gubljenja i zabluđivanja velika, ali da to shvate onak, sportski, jer postoje dvije mogućnosti. Prije ili kasnije naći ću put i sretno nas izvući na pravu stazu ili uvijek možemo čekati da nas spase zgodni dečki iz HGSS-a. Što, složit će te se i nije tako loše.
Sljemenaši prije Sljemenjarenja
Prošlovikendno Sljemenjarenje je za moju sporu grupicu hrabrih i odvažnih bilo zaista izazovno. Trebalo je biti dugo, pa sporo, a uzbrdo i ne možemo drugačije nego polako, a trebalo je napraviti oko 20 km ili malo više. Od Dubravkinog puta do Brestovca i onda od Brestovca natrag na Dubravkin put ali ne po istoj stazi. Lijepo i dugo.
Po planiranoj stazi, malo mimo planirane staze, prek brane i prema Brestovcu
Do pred Brestovac je bilo sve više manje ok. Mala pomoć i male distrakcije sa zacrtanih nam puteva malo boljih poznavatelja sjevernih park-šuma po Zagrebu, jedna nezgoda s padanjem, ne mojim, gubim se često, ali padam zbilja rijetko. Dakle pad jedne članice grupe donio nam je malo sporiji tempo, ali smo više manje u grupi od devetero stigli do ispod Brestovca, tj. za znalce Cera. Dakle nas devetero je stiglo pod brdo Cer. Planirala sam na Brestovac doći po drugoj stazi i tako lijepo zaobići penjanje preko Cera pa onda po lijepom i širokom putu do sanatorija Brestovac, ali planovi su zato da ih se preokrene, pa smo mi tako došli pod Cer s južne strane po makadamu. Tamo sam bila puno puta, još dok je bilo šume južno od Cera, ali uvijek sam imala malo problema napiknuti baš pravu stazu preko brda. Ima i ona malo lijevo, koja je zapravo biciklistička, pa ima i skroz po tom makadamu malo više desno, pa ima preko vrha, pa ima ona po kojoj smo trebali, ali nismo išli... Kako god, dođeš pod brdo i pikaš stazu od nekoliko mogućih i pikneš krivu.
Pogled s makadama ispod južne strane Cera prema Zagrebu. Nekad je tu bila šuma...
Naime, u jednom trenutku sam ja zaostala sa najsporijima u grupi i naša mala i hrabra grupica se podijelila. Dio njih je otišao malo napred, napiknuo pravi put ravno preko brda, a ja sam u kritičnom momentu skrenula malo prekasno i našli smo se na putu koji to zapravo nije, nego je put za izvlačenje drva.
Kojim putem krenuti? Krivim, naravno!
Omajkomoja! Ozemljotvorise! I slična preklinjanja, ali naravno bez rezultata. Kako god, trebalo se popeti na vrh, jer znam ja otprilike gdje smo, ali... Sad smo na pola brda, preko nekog gustiša, jer kad se ja gubim uvijek je gustiš, a s nježnim dušama koje imam na duši...
I tak režemo mi po izohipsi to brdo da nam ne bude još i prestrmo, nisu svi baš oduševljeni novim putem, jer "zašto se nismo držali markiranog puta", ali ipak raspoloženje je zadovoljavajuće.
No, uz malo lijevo i malo gore i malo više gore, jer i da smo išle po pravom putu morale bi poprilično uzbrdo, jer ako hoćeš s južne strane doći preko Cera na Brestovac moraš se penjati kakogod.
Eto nas na pravom putu!
U nekom trenutku, kad smo se već dočepale staze zove prva grupa da gdje smo... Izgubljene i nađene i idemo prema starom sanatoriju Brestovac. Sad je i ostatak grupe u boljem raspoloženju, jer eto nas opet na markiranoj stazi. A, božemoj! Kaj nije dosadno kad ideš uvijek po istom putu?
Mene Brestovac uvijek i fascinira i rastužuje. Nešto tako prekrasno prepušteno je propadanju, a tko zna što će u skorijoj budućnosti ostati i od ovih sadašniih ruševina
Odbjegla grupa nas nije dočekala i već su pobjegli dalje kad smo mi stigli na Brestovac, pa smo se uz malo pregovora i dogovora opet podijelili u dvije grupe. Jedna je grupa odlučila vratiti se istim putem, dok je moja sljemenska partnerica pristala na nesiguran ishod silaska samnom. S Brestovca, više, manje znam sići natrag u grad, ali kak smo već potrošili dosta vremena do gore, trebalo je ipak spustiti se što prije dolje. Zadatak je bio spustiti se po Leusteku i onda sim tam pa nekam i natrag na Dubravkin put i na pivo.
Ovaj dio sim tam, pa nekam, prek ribnjaka pa kroz Mlinove baš i ne znam, pa sam igrala na sigurno. Po stazi 57 umjesto po Leusteku dolje do Gračana. Po stazi 57 idem rijetko i lijepa je za trčanje, a ispada van samo malo niže od Leusteka u Gračanima, tak da ok, skoro smo po zadanom putu iako nismo.
Preko Snopljaka i Tustog, na 57-icu koja je još uvijek u kaosu
I sad opet malo zanimljivosti. Iz Gračana prek Gračanskog ribnjaka na Šestine znam doći. Nije baš najravnije, jer je malo jače uz brdo od Ribnjaka, ali koga briga. I sad hm, hm... Moja supatnica Sljemenska koja se tako hrabro dala u moje ruke kaže da je na nekom trailu kroz Zagreb, tu negdje kratila, ali nije skroz zapamtila, a ja na tom trailu nisam bila i tako mi kratimo koji kilometar prekasno, u Šestinama, umjesto na Gračanskim ribnjacima, ali to znam sad.
Tu su trešnje!
I tako nas dvije skrenemo krivo, opet, ali se ovaj put nađemo usred voćnjaka. S trešnjama. A voćnjak pokošen. Trešnje zrele i niske. A! Sreće, sreće. Pa kroz voćnjak, pa probamo ovu trešnju, pa onda onu drugu i tako dođemo do vrha i do ceste. Ali i do ograde.
Hvala nebesima jest šušmerje do guzice, ali barem nisu koprive
Nemremo van. A na cesti smo. I onda opet malo kroz voćnjak. Prek trešnji, pa na desno oko nekog plota... u i znate već, travu i šušmerje do riti. Malo smo gazile neku divlju mrkvu, pa kroz napušteni i zarasli vinograd i preko nekakvog porušenog plota i eto nas napokon na cesti. Dakle, sad smo na poznatom terenu, vraćamo se po istom putu natrag, site smo trešanja i... izgubile smo se opet.
Ne previše, ali ipak jesmo pa je to gubljenje značilo jedne malo duže stube prema gore, jedno lijepo spuštanje zanimljivom stazom paralelno sa Dubravkinim putem, ali malo više prema gore i konačno izbijanje na Dubravkin put. Moja partnerica u gubljenju bila je vrlo blagonaklona u mojim vrludanjima po zakutcima Zagreba, jer ni ona kao ni ja na mnogim mjestima koje smo prošle nije nikada bila.
Prek stuba, po putu koji je paralelno sa Dubravkinim, ali je malo iznad i na kraju Dubravkin put
Ali samnom to često tako bude... Obiđeš mjesta koja nikad nisi vidio, jest da obuhvaćaju grmlje, žbunje, iznenadno penjanje ili nenadano spuštanje, ponekad se osladiš trešnjama a ponekad dobiješ koprive... U svakom slučaju sljemenjarenja samnom nisu nikada dosadna i kako je rekla partnerica: "to su ona koja ću zapamtiti, jer kad je sve po planu, brzo ih zaboravim".
Comments