Ja ne trailam. I zbilja ne znam kak ti trailovi mene uopće nađu? Nije da se tražimo. Prvo sam na ŽUT neplanirano otišla slučajno. Ritualna trka. To priznam. Ali i to bi bilo to. I onda kad je taman došlo da si mislim hoće li u ovoj ludoj godini maraton biti četiri kruga lobotomije oko Jaruna ili Plitvice, koje nisam prijavila... Uleti DUT.
Brifing za PH, 6 sati ujutro...
Davno sam razmišljala o tome da bi htjela ići na DUT (Dalmacija ultra trail). Malo sam se raspitivala, ali i na kraju ostavila za neka druga vremena nadajući se da neće trka ugasnut dok se ja domislim. Ove sam godine pripremala cestu, dugačku cestu, htjela sam konačno riješiti tu Čazmu da me prestane boljeti tih 10 minuta izvan limita, htjela sam još neke ceste, ali... Čovjek snuje Bog ostvaruje, rekle bi babe.
Epidemiološke mjere na startu u Makarskoj
I tako ja stojim na startu u Makarskoj, pada kiša, Biokovo se mrgodi, ja poznam pet trkača i od toga troje iz mog kluba i mislim si kak sam se ja tu našla. Uvijek mi je tako, cestovnjača na startu trail utrke. Veselim se, ali me strah, nije to baš neka kamilica od trke. Prvo to je zbilja zahtjevna trka, onda je još k tome Državno prvenstvo u trailu, na koji sam ja trebala ići kao četvrta, držati osiguranje i zaleđe brzim curama iz kluba, sad sam još ispala peta... Ko 13. prase...
Malo se Biokovo mrgodilo na početku
Ne trailam uopće pa ne mogu procijeniti koliko mi vremena treba da završim utrku. Tri mudraca na podkastu Podcast 8 24 special #6 državno prvenstvo u trailu; Kristijan, Dragan Janković & Nikica Smolić, su bacali karte i pileće kosti i raspravljali o favoritima i o stazi... I zaključili su da je staza kratka, tehnički zahtjevna i da se svašta može dogoditi. A niš, kaj bude bit će.
Start traila je za mene uvijek misterija. Svi polete ko da je iza prvog zavoja cilj, a do cilja 56 km. Prvi i zadnji kilometri su mi uobičajeno tlaka, jer uglavnom od starta koji je u nekom mjestu treba doći do neke planine ili brda, a onda opet na kraju kad se spustiš s brda treba doći do cilja, i uobičajeno je to sim tam pa naokolo i nikak stići.
Nikak stići do planine...
Iako su se svi bojali tog prvog uspona meni se činio sasvim ok. Padala je kiša, jer je Biokovo moralo pokazati tko je gazda, ali su pogledi i dalje bili divni. Kad smo se digli iznad oblaka prestala je kiša, a pogledi su bili još divniji. I dok svi pravi trkači jure kroz te predivne šume, zanemaruju poglede od kojih zastaje dah, ja ne mogu, moram stati i škicnuti barem malo. Znam ja da tako minuta postane pet minuta i 15... Ali ne mogu si pomoći. Dio po Biokovu do Brela mi je bio divan. Najdivniji.
Prekrasnoća na putu prema Brelima, a i ja još djelujem sasvim živo
Put vodi kroz šumu, stazice dovoljno mekane, pa lijepe nizbrdice, ponekad presijecane ogromnim kamenjem, jer zašto ne, ak može, taman da ti malo sprčka ritam. I tako, malo gore, malo dolje, šumarci, pa kamenje, pa mekanije stazice, pa ogromno kamenje, pa loviš zastavice, jer ja koja sam visoka metar i šumska jagodica, ne vidim preko nekakvog kamenja na drugu stranu gdje je zastavica. Onda se moram popeti na kamen da bi vidjela zastavicu... I tako nekoliko puta. Na samom početku, nakon prve okrepe prošla sam dvoje trkača za koje sam znala da su iz Mazatora i iz nekog razloga mi je bilo ludo važno da me ne prestignu. Ono, drame na začelju.
Polako sam se navikavala na trčanje s ruksakom, vrijeme je bilo sasvim ok, malo sunca, malo oblaka, ali nije više padalo. Doduše kamenje je i dalje bilo podmuklo i već sam tu na samom početku nekoliko puta divljački udarila u neki kamen nogom, pa me je počeo boljeti palac na desnoj nozi. No, ništa što se ne bi dalo zanemariti.
Bilo je i nekog makadama nakon druge okrepe, iza nekog kamenoloma, gdje sam prvi put uletila u neku čudnu krizu. Nije da mi je bilo teško, mislim ne jako teško, ali bilo je nekako... Makadamski bezlično i naporno. Gotovo od samog uspona na Biokovo sam na stazi bila sama. Nikog ispred mene, nikog iza mene. Ne smeta me to, ali taj dio makadama... baš mi je bilo teško.
Sam spust u Brela je po nekom poučnom putu, koji je, naravno, nekakvo kamenje po kojem moraš pažljivo, jer samo jedan mali pogledić sa strane i odmah rukneš nogom u kamen. Negdje na tom mjestu se iz prvog gornjeg reda kuća sasvim dobro čuo radio. I kad sam došla do kuća, pjeva Coce na sav glas "Jute san se zajubio", baš se lijepo čulo. Crna mačka kraj neke kuće bila je dobra i držala se svoje strane puta, ali sam ju ipak upozorila da ne miče. Brela su moja psihološka granica na pola puta, ne trebam zavrzlame.
E, i onda nakon Brela... Nakon Brela kreće patnja. Prvo po plaži, ono po kamenoj šetnici zapravo, koja je lijepa ali naporna. Nemam tenisice za to i teške su mi, nakon okrepe imam osjećaj da sam tri kile teža, sunce piči... Da bi se zabavila odlučila sam pjevat. Nisam baš pjevala na glas, jer mi je to teško, ali u sebi. Ok, i malo na glas. Krenem i mislim, da kaj bi trebala pjevati? Nemrem "Beži Jankec" kad se taljigam po plaži. Ona moja "Letovanić, Letovanić selo pokraj Kupe" isto nije prikladna, em sam uz more, em ta radi samo kad sam na biciklu.
Ovo je s plaže u Brelima... Hrpa kruha. Poslije sam saznala da je to kruh za vrše
Ne znam ja baš te dalmatinske i sjetim se da znam onu neku koju pjeva Coce "Da te mogu pismom zvati..." Ok, ta odgovara, ali kaj kad znam samo refren i to ne cijeli? I skakućem ja tako po plaži prema nekuda i pjevam "Da te mogu pismom zvati" i malo mi je lakše.
U nekom dijelu prema Pisku prolazim kraj nekih apartmana (da, da, znam da je tamo to jako čudno, ali eto), uglavnom, prolazim tak kraj tih apartmana, i na putu ispred mene neki lik čisti ribe, a na drugom katu kuće preko puta stoji drugi lik i razgovara s njim, zapravo se dovikuju. I prođem ja i čujem da su neki Česi i da me ogovaraju iza leđa da sam neka trkačica i to ona neka koja trči 100 km... Ok, hvala vam ali dobro da nije 100 jer bilo bi grdo. I pomislim kak ne znam kak bi izdržala da je slučajno u pitanju 100 km i da neću tak skoro trčat stotku i popikenm se i opandrčim palcem i nekaj. O, nebesa, dobro, dobro, budem i stotku, obećajem (ali nisam obećela koju, pa sam si mislila da se i ona na cesti broji).
Uvala Vrulje. Vidi se vrulja...
Nakon nekog vremena smo se maknuli sa same plaže, pa malo u brdo, pa iznad uvale Vrulja (to znam sad, onda nisam pojma imala da se ta uvala tak zove, ali da je lijepa, lijepa je) i onda opet makadam. Taman razmislim da trebam napravit provjeru sustava i pomislim kak sam sasvim dobro i ruknem bolnim palcem o kamen. Ok, ok, nisam dobro ali idemo dalje. Malo sam se vukla, makadam dosta uzbrdo, počinjem se prisjećat da je Coce pjevao i onu neku "Kada umrem zamotan u bilo...", ali nije mi se baš činila prikladna, motivacijska. Elzina poruka ohrabrenja me digla iz mrtvih, jer ipak mislim da sam već ležala mrtva na travi na Poljudu. E, taj Coce i ja neuka po pitanju dalmatinskih pjesama. Doduše, pjavala sam i onu od Daleke obale: "postoj obala gdje more je čisto, daleka obala, gdje stjene su gole a djevojke isto, daleka obala..., ali ja si pjevam gdje su dečki goli, to mi je bolja motivacija.
U nekom trenutku bipka mobitel i poruka od sina: Kaj da radim s picekom dok se speče? Da ga ostavim u rolu da chilla ili da ga izvadim? Da ga pokrijem ili ne?" I tako ja na 20 km prebacujem na "mama mod" koji je svakako bolji od "kad umrem zamotana ili gola, ali umrem mod" i dajem upute za pečenje piceka. (Poslije sam saznala da nije imao pojma gdje sam, samo da je znao da negdje trčim.)
Opis selfija: "Podgrijani mrtvac na 20 km do cilja"
Do Lokve Rogoznice mrtvo mrcvarenje. Nije pomagao ni Coce, ni Oliver i "Piva klapa ispo volta" druga jedina dalmatinska kojoj znam refren, ni goli dečki na plaži, ni ništ. Taman na početku uspona prešao me neki trkač koji se pojavio od nikuda i ošao bez traga, pa sam opet bila sama, kao i cijelo vrijeme uostalom. Na tom sam dijelu puta prestigla Gorana Marinova kojem nešto nije bilo dobro, uvjerila se da hoda i da ga je najbolje ostaviti u njegovoj privatnoj patnji, pa sam požurila dalje.
Kontrola u Lokvi Rogoznici je bila kod neke kuće i da dođeš do tamo treba proći uz stepenice, a na stepenicama stoje dečki iz HGSS-a i volonteri na okrepi i plješću mi ko da sam u cilj prva ušla. Baš mi je to popravilo raspoloženje, diglo me kao i kava koju sam tamo popila. I onda početak kraja.Napad na zadnji uspon, a taj zadnji uspon križni put.
No, ok, nije baš tak teško. Lijepo put ide po serpentinama, pogled prekrasan, malo popuhuje... Gledam koliko bi mi trebalo za tih zadnjih manje od 10 km. Da sam na cesti znala bih, ovako, pojma nemam. Ja se vučem, boli me palac koji sam tko zna koliko puta već udarila i za kojeg znam da će mi otpasti nokat... I mislim si, samo da dođem do vrha, onda je lako, samo da dođem do vrha... A na vrhu uspona kapelica Sv. Vid. I pogled. I zaravan.
Gore desno je kapelica Sv. Vid, a fotka lijevo je pogled na Brač i oblak koji je odlučio plakati umjesto mene nasred Bračkog kanala
I mamicutimiludatimamicumilu!
Taman kad sam pomislila da sam došla na zaravan i je sad to super, putić i ja ću po putiću... Ispadne da po putiću puže puž, jer je putić za nas kontinentalce teško trčljiv. Putić uzak, kamenje šiljato i smeta, pokušavaš skakutat, ali noga upada između kamenja, pa opališ palcem koji boli...
Pogled prekrasan, a putić... Putić za sjest i plakat od muke
Ajmemajko, muke, koje su to muke, mili moji. Muke, muke. I taman kad misliš da si se riješio najveće i tabla kaže 4 km do cilja... Taj je dio neopisiv. Kamenje i okomito dolje nizbrdo.
53. kilometar, kvadri odustaju, pa sad ti trči po tome...
Pa malo sipar, koji nije sipar, pa kamenje, pa se skliže, pa ne znaš kak stati, pa... prođe kilometar ko da ih je pet prošlo, a vrijeme ide, a dolje se iz grada čuje svirka s cilja, pa tu si, a nisi i onda milost i 2 km do cilja, i cesta, i taman misliš eto sad sam tu, ali onda put skrene iza nekih kuća, pa kroz dvorište, pa opet malo na cestu, pa nakon deset metara ceste opet oštro lijevo i opet iza stražnjih dvorišta, u međuvremenu krene proglašenje i čujem kak proglašavaju pobjednice u ženskoj konkurenciji, pa pobjednike u muškoj, pa sam tu ali nisam pa onda konačno i napokon izbijem na rivu i izgubim zastavicu i neki lik mi viče i pokazuje kam trebam ići i uletim na put prema cilju, i onda iz nekog mraka izletava neka strankinja i viče i pokazuje mi da moram skrenut lijevo na travu iza kafića...
I cilj. Prilaz i cilj i ciljni balon i reflektori koji lupaju ravno u tebe. I vidim da moram se popeti na rampu da bi prošla kroz ciljni luk. I u tom mi trenutku iz nekog čudnog razloga mi prođe kroz glavu da tak mora biti triatloncima na Ironmanu kad ulaze u cilj, oni koji stižu već debelo prema limitu... Nestvaran osjećaj.
Ja u cilju. I smijem se i plačem, kao i obično. (Foto: Žana)
Ulazim u cilj, i fotograf me tri puta vraća natrag na rampu ispod luka da me poslika. ( To službeni, ovu fotku gore je fotkala Žana.) Jedva su mi medalju objesili oko vrata, kad me za vrat ščepao sudac i priveo na pregled obavezne opreme. Sve sam imala pa mi je pomogao otvoriti pivo.
Promašila sam 39 minuta željeno vrijeme, tako da imam 10 sati i 39 minuta. Nebitno je.
56 km. 2.838 metara visinske, dva razbijena nokta, od kojih će jedan sigurno otpasti. Bole me tabani od tenisica koje nisu za taj teren, iako nemam pojam koje bi i bile. Prekrasna staza od koje mi se više sviđa prvi dio od drugoga. Predivni volonteri na okrepama.
Nisam se izgubila. Šteta. Nisam imala većih patnji. To nije šteta. Otpjevala sam valjda milijun puta ista dva refrena. Dobro je da me nitko nije čuo. Završila sam trku.
Nema se tu kaj više reći. DUT. Želim se vratiti. Na najdužu stazu. Jer taj pogled s Biokova na Brač. I miris smilja. I plava boja mora. I okomite stijene iznad mene. Neopisivo.
Između mene i direktora utrke (množina) ima neka tajna veza... Mislim da je ovaj put u pitanju samo sreća, jer nije morao slati ekipu po mene, jer negdje čučim u mraku izgubljena
(Foto: Žana)
Bili, organizacija je zbilja besprijekorna, staza označena odlično, ali molim te daj barem ostavi negdje prostora da se mogu kvalitetno izgubiti.
P.S.
Danijela je prepička, ali to smo znali i prije. <3