Žumberak trail. Ne znam kaj bi vam rekla. Mrzim ga i volim u isto vrijeme i totalno sam podvojena ličnost oko te trke.
Trčala sam nekoliko varijanti srednjih i dugih staza te trke i svaki put kažem zadnja mi je. Dosta je, neću više jer ovo nema smisla i opet napravim istu grešku.
Eto mene opet nakon godine dana pauze na ŽUT-u
Žumberak ima tu čar da te uspješno obmani. Sve misliš, lijepe stazice, divni proplanci, pogledi, vrhovi, potočići i slapovi, kućice, izvori, divota...
Koloplet prekrasnih pogleda, putića, mostića, groblje...
Ali zaboraviš kilometre makadama, usponi da bi mogao na sve četiri prema gore i isto takvi spustevi. Lažni vrhovi. Vrućina, vrućina, vrućina i kad nema sunca sparina i to ona pred oluju, bez daška vjetra, kad nalegne bijelo usijanje i samo čekaš da pljusne. Ali niš od toga, nego tako stoji satima.
Nadaš se kiši koja je tu, samo što ne pljusne, ali jok.
Znoj koji teče u potocima. I usponi, usponi, usponi.
I okrepe. S lubenicom, ledenom kavom iz frižidera, paradajzima i to domaćima, pivom, špekom, sirom, hranom raznom... I s osmijesima. Divnim volonterkama i volonterima, uvijek s riječima podrške.
Samo mali dio ponude na okrepama
I grčevi. Oni da ne možeš ništa osim stati i vrištati na glas. Iz sveg glasa, i molit boga da ne padneš, jer ako padneš nitko te više neće moć postavit na noge.
I zadnjih 10 km nakon uspona na Plešivicu. Spust. Skijaškim žargonom: crni. Makadam. Zavoj. Makadam. Jako nizbrdo da moraš trčat. Makadam. Zavoj, zavoj, zavoj. Asfalt. Vinograd. Vidiš kuće, ali jok, nisu to prave kuće. Vinograd, makadam, zavoj lijevi, tri zavoja desna. Vinograd. Okrepa. Ispod vinograda.
Divota zadnjih desetak kilometara trke
Zadnji uspon kroz vinograd na kojem organizatorima proklinješ i mrtvog pretka u desetom koljenu koji se dovukao u Jasku iz tko zna koje pripizdine... I onda opet vinograd, zavoj, neki pogon za proizvodnju soka. I onda dva kilometra po parku, oko parka, pa opet u park, pa van iz parka, pa po cesti, pa po šljunku, pa jesi, pa nisi, pa čuješ da si blizu pa nisi i onda ajd napokon ugledaš dvorac, digne se vjetar poruši reklame i još i to treba preskakat i kao skidao bi im sve svece s neba, ali konačno je cilj. I sve zaboraviš. Ok, ne baš sve, ali većinu.
I ponovljeni ulazak u cilj i jedna od rijetkih fotki ispod ciljnog luka gdje se smijem
I pivo u cilju i zagrljaji ljudi koje voliš. I ledeni tuš koji sanjaš predugih i premučnih devet sati, ali sad je prehladan i nije više tak vruće i umor je apsolutan.
I svečano si obećaješ: TO. JE. ZADNJI. PUT. Nikad. Više. N.I.K.A.D.
Ok. Treniranje bi pomoglo.
P.S.
Fotka s cilja treba objašnjenje.
Ušla sam u cilj u trenutku kad je vjetar porušio reklamna jedra sponzora i nagnuo ciljni luk. Službeni fotograf me vratio da obavimo službeno fotkanje. To je gornja fotka.
Ovo je prava fotka s cilja:
Gospođo vi ste podgrijani mrtvac. Hvala na komplimentu moglo je biti i gore.