Nekak me trkački ova godina nije baš htjela. Završila sam stotku, ali ne u vremenu u kojem sam htjela, malo sam propadala po rijetkim trkama na kojima sam bila. Na halfu na Plitvicama sam osvojila postolje, ali s takvim vremenom da i nije za hvaliti se. Onda sam neslavno propala na Back Yard Ultri na Lapovcu i umjeto trkačke karijere pokazala da je možda ispred mene suporterska. Od Lapovca nisam trčala ništ s brojem. Sve bitne trke sam volontirala, što je sasvim ok, ali...
Od početka godine borim se s nekim demonima. Pa se ti demoni bore međusobno, pa se onda opet bore samnom i tako malo uzbrdo, malo nizbrdo, puuuno nizbrdo i dosta patnje. Sve nešto čekam pa nikako da dočekam. Jedino je pitanje kaj čekam. Imam trkačku krizu koju namjeravam proučiti, i bit će tema jednog posta, ali to nije ovaj post.
Iskreno, ne trči mi se. Niz loših rezultata, demoni koji vire sad već ozbiljno, pomanjkanje motivacije i meni se ne trči. Da, šetam pesa kilometrima, i kretanje uopće nije sporno, nisam postala prekrivač na kauču, ali ne trči mi se.
Kao čekam trku na 12 sati. Ok, ne kao, nego čekam, ali samo čekam. Stalno se nadam da će taj klik nekako kliknuti i da će mi se motivacija vratiti. Trke ne prijavljujem, jako se mučim na treninzima na brzinama na kojima se ne bi trebala mučiti. Sve u svemu i ukratko jedno višemjesečno sranje.
Onda se približio Zagrebački maraton. Nisam spremna za maraton, pa ga nit ne prijavljujem. (Kak ću bit spremna za 12 sati, ak nisam za maraton, je ipak druga priča. Drugi post, ali ne ovaj.) Nakon PB-a na halfu u Osijeku, i propasti na Plitvicama, ne prijavljujem ni half. Ne prijavljujem ništa. Hiberniram. I u komi sam. Borba s demonima traje. Na treningu prije dva tjedna jedva uz puno muke izvučem 35 km, dok svi iz moje trkačke grupe rasturaju, trening za treningom.
Nabrijavanje za zagrebački počinje i u jednom trenutku stiže mail za službene pejsere. Gledam ja i mislim si, pa na 2:15 half bi mogla. Prijavim se i službeno uđem u trku. Imam PB na halfu 1:52 iz Osijeka, tak da mi baš 2:15 i ne bi trebao biti problem, ali u zadnje vrijeme mi je sve problem, barem kaj se trčanja tiče.
Dan trke, treba preuzeti službeni balon / oznaku za pejsanje.
Ja: Jutro! Došla sam preuzeti balon na 2:15.
Teta iz organizacije: Jutro. Nemamo za 2:15. Netko ga je već preuzeo.
Ja: --- Preuzeo? Tko bi preuzeo balon, ako je bilo određeno tko su pejseri?
TiO: Ne znam. Imamo tu samo na 2:10.
Ja: Ok, može 2:10 nije problem. (Neš' ti razlike).
TiO: Da, ali nemamo ruksaka, pa vam ne mogu dati.
Sad tu slijedi objašnjenje. Dakle službeni pejseri dobiju ruksak u čije se nosače utakne zastavica koja ide iznad glave i vidi se na koliko pejser trči pa se random trkači mogu pridružiti da im bude lakše održavati jednolični ritam trčanja koji je važan kod cestovnih trka.
Sa starta! Tu se djelomično vidi Renatina zastavica - foto: Renata Poljanac
Da skratim zavrzlamu, nakon pregovaranja s raznim ljudima službeno objašnjenje je: "Nemamo ruksaka za 2:10, pa smo odlučili da 2:10 ne trči".
O, mamicutitvoju! Dobro, nema pejsanja, ali broj imam, pa ću onda ja lijepo za svoj gušt. (Koji gušt crna Natašo! Koji gušt?)
S obzirom da mi je perspektivna karijera službenog pejsera propala i prije nego je počela, mislila sam si da onda mogu malo trčat za sebe i kak mi bude išlo. Ak propadnem, nikome ništa ionako sam se trebala taljigat na 2:15. Aha, za one koji nisu doma baš s trkačkom terminologijom, to na 2:15 znači da sam trebala trčati brzinom od 6:20 min/km. I to nije brzo.
Na start sam došla rijetko neuzbuđena. Bilo je fora vidjeti da je sve opet kao što je bilo, da nas je puno, da su brzi i oni na državnom u prvim redovima. Staza je nova, ali to je Zagreb, pa znam kud se trči, što je i prednost i nedostatak.
Krenula lagano kroz gužvu, zaključila da mi je na 2:00 ipak malo presporo i krenula za dahom. Nadala sam se da me išijas koji me podsjetio da još uvijek piriformis jako voli mučiti moju rit ima zabavu, ali me tamo negdje kod Maksimira prerezalo u desnoj strani leđa i kilometar je bilo malo šepavo. Ovaj put je pametniji popustio, pa sam ja nastavila trčati dalje sa stalnim podsjetnikom da nema labavo.
Na 5. kilometru sam dostigla Ivana Ivčogea Kovačevića i zalijepila se ko čičak za njega.
Teško sam krizirala negdje oko Tuđmana (Trg Francuske republike / Trg Franje Tuđmana) što je neki 16. km, ali na halfu je to moje uobičajeno vrijeme za krize, ne znam zašto ali obično počnem krizirat oko 16. 17 kilomtra i onda se probudim, uobičajeno prekasno.
Ovo je s novog dijela staze u Svetošimunskoj. Foto: Sonja Šmitran
Da tada nije bilo Ivčogea... (Tijek misli je bio uglavnom ovakav: "Trči. Nema veze kaj je teško, još malo pa je ono brdo, a kad prođe brdo onda je gotovo. Ivčoge gleda pejs, ti ne moraš, od trči za tebe ti samo trči, samo trči... ili tako nekako).
Bojala sam se dosta druge uzbrdice, jer je to pred kraj i ima je, ali na kraju je ispalo skroz dobro. Bilo je ljudi, navijača i konačno jedan okret gdje smo se vidjeli, oni brži i oni sporiji. Volim te okrete jer onda nekak znaš tko ti je gdje. Na usponu na Zelengaj je Ivčoge počeo zaostajati, ja sam se probudila i dala malo petama vjetra, a onda sam negdje u daljini u Ilici vidjela Višnju. Imala je neku žuto/zelenu majicu ali ko da je imala crvenu. Sve moje misli, odnosno ono kaj je ostalo od tih misli bilo je usmjereno samo na to da ju pređem. I jesam. Nisam disala taj zadnji kilometar i još malo, ali dobila sam ju! Moj išijas je vrištao punom snagom, ja sam gurala i uspjela sam nagurat half na 1:53:17.
Još jedna vesela sa starta. Foto: mislim da je Željka Kruc
Sporije od mog PB-a od proljeća, ali mislim da sam uspjela utišati demone. Možda je ovo početak i kraj. Kraj borbe s demonima, možda je ovo ono što mi je trebalo, jedan dobar rezultat nakon niza propsati. Možda je moj "crni pas" ili "post race blues" iako nemam pojma koji crni blues koje crne trke, kad niš nisam službeno trčala, ali fućkaš ga, možda je moj "crni pas" sad napokon bijeli.
Danas su svi iz kluba napravili PB-ove! Vrijeme je bilo pebeično. Nova staza je bolja nego što sam zamišljala i moram reći da iako ima dosta zavoja, dva brda i više nije potpuno ravna, ima potencijala. Bih li trčala dva ista kruga... Naravno da bi, ali ne danas. Bit će prilike.
Voljela sam Zagrebački maraton i kad su svi njurgali da je staza dosadna i grozna, volim ga i sad.
A sad idem plakat Igoru da mi nađe termin da me malo popravi.
Comentarios