(Hommage jednom prekrasnom vikendu i predivnim ženama Danijeli, Elzi i Renati)
Trebale smo na Baške Oštarije, pa landrat po Premužićevoj. Smještaj su nam otkazali na sam dan puta. Nismo se dale ni smesti ni poklolebati.
Kad smo krenule vrijeme nije bilo obećavajuće. Što nam nije bilo nimalo važno.
Po putu smo shvatile da se neke stvari baš nikada ne mijenjaju.
Nisam sigurna da sam ikada vidjela da se bicikl na krovni nosač ovako montira. A tko drugi nego naši dragi prijatelji Česi.
Završile smo u Sv. Roku. U najboljem hostelu u Svemiru i okolici.
Neki su pogledi bili drugačiji, no i dalje prekrasni.
A neki su se počeli prehitavat i prije prve rakije.
Komarci su jutra učinili prekrasnima. Jer kad te probudi zujanje oko uha, pa zirneš kroz prozor, a vani divota. Svemirsko preseravanja na maksimum, instagram i fotoshop na aparatima, a ja bez daha i lupam fotku za fotkom jer se ne mogu nadiviti.
(S druge strane Renata blaženo spava, nakon cjelonoćne borbe s letećim beštijama.)
Nije, da se nismo umočile u Vrilo mudrosti, ali nekak nam nije mudrost baš išla.
U nekom smo se trenutku našle da idemo, ali nisamo baš sigurne kamo. A nije bila ni teta Google navigacija.
Ljubazni momci u vojarni su nas uputili na pravi put. A niš, morat ćemo na Vrilo mudrosti i u povratku. A sad okolo pa na Sveto brdo.
Sveto brdo smo osvojile lako i brzo. Po Majstorskoj preko Dušica i na vrh.
Zanimalo me kako je Sveto brdo dobilo ime, pa sam malo kopala i našla razne priče. Jedna kaže da je Isus bauljao po svijetu, pratio ga je Petar, koji tada još nije bio sveti, pa je došao do vrha Velebita bacio pogled na Liku i nestao u oblacima, a Ličani su brdo nazvali Sveto brdo.
Druga kaže da se na Svetom brdu nalazi glava Ivana Krstitelja. Neki je pastir našao glavu pa ju je u Zadru prodao, ali se glava, vidi čuda, sama vratila natrag na brdo, a na mjestu gdje je zakopana po zimi cvate cijeće.
Ovo je pogled na Sveto brdo preko Dušica. Dušice su pašnjaci pod Svetim brdom. Dušice su dobile ime u 17. stoljeću kad su Turci iz Udbine otimali djecu i preko pašnjaka ih vodili u Liku. Uplakane majke su ih slijedile i vikale: "Ajme naše dušice, vratite nam naše dušice!" Nisu smjele prići blizu jer bi ih Turci ubili. Po zapomaganju nesretnih majki i po dušama djece koja su putem preminula te sada "žive" na putu u raj nastalo je ime Dušice.
Vodiči po Velebitu kažu da je sa Svetog brda najljepši pogled, jer se širi neometano na sve strane. I zaista je. Iako nije bilo skroz bistro, vidjele su se Tulove grede, i more i Lika...
Nekada je na vrhu Svetog brda bio križ i slomljena granitna ploča s uklesanih 10 božjih zapovijedi. Danas, ni križa ni ploče.
Povratak je bio sasvim ok iako je mene noga opominjala da nema trailanja previše. Na Majstorskoj cesti ima jedan potok u kojem smo ohladile noge, netko damski, netko malo manje damski, ali božemoj :-D
Drugi su dan na redu bile Tulove grede od Malog Alana. O Tulovima znate sve osim da sam se ja uspjela i tamo izgubiti.
Sve je bilo tak lijepo da sam morala fotkat milijun fotki i izgubila sam Elzu iz vida i hop, umjesto desno gore, ja sam otišla ravno i našla se pod nekom špiljom. Moj "joker zovi" ovaj put je bila Danijela.
Ja: Mislim da sam se opet izgubila?
D: Pa dobro kak si sad opet uspjela? Daj se vrati po putu kak si došla.
(Jel se to vama čini nekak poznato? Meni sve zvoni, ali nemrem se sjetiti gdje sam već to čula.)
Ja: Ma ne, sad ću probat ti malo prerezat...
D: Daj nemoj Zdravac je rekao da moramo samo po putu da još ima negdje mina...
Ok, nije bilo mina i brzo me je našla, ali zbilja sam se u stanju izgubiti i tam gdje se nitko živ izgubiti ne može.
Na kraju smo osvojili i vrh Tulovih držali se za zastavu i imali zanimljivo spuštanje nazad s vrha.
Aaaa, mislim sva sam si u bojama zastave! Ah, ti Vilo Velebita!
S vrha se treba spustiti...
Ponekad eleganatno...
Ponekad damski, kako to meni i priliči...
Ima tu i akrobatskih elemenata... A možemo otvoriti i natječaj za naveće dupe Tulovih greda :-P
A znamo tko je najgori od sve djece :-)
Jer, ne mogu biti svi tak zgodni i kad se iz rupe izvlače ko Danijela.
Kad smo se spustile sa Tulovih, malo smo bile u vremenskom tjesnacu. trebalo je još pet km pregaziti po Majstorskoj i to uzbrdo, naravno, do Malog Alana gdje smo ostavile auto i vratitit se u hostel. S obzirom da je bilo vruće, kasno i tako to, ja lijepo, praktično predložim da stopiramo nekoga da nas prebace do auta. Ne moram vam ni reći da sam se jako, jako žurila prema autu, jer su me skoro linčovale!
Opet kupanje nogu u istom potoku ko i kad smo silazile sa Svetog brda.
Praćakamo se mi tako u lijepo hladnoj vodi, kad stane auto s oznakama Nacionalnog parka. Iz auta ispada krupniji čuvar, nagne se preko ograde mostića:
Č: Dobar dan.
Mi: Dobar dan.
Č: Cure, jel vi to pecate? Ili samo hladite noge?
Mi: --- (Odjevene u istu onu odjeću koju na nama vidite na gornjim fotkama)
E: Pa, ako ste vi ribica koji bi trebale upecat, onda pecamo, ali ako niste, onda samo hladimo noge.
Č: Aaaa... A morao sam provjeriti.
Mi: Naravno, naravno...
I ode čiča, a mi smo se još malo pogledavale u čudu, jer ova naša oprema za pecanje u plitkom potoku... Zbilja.
Povratak. Hostel. Pozdravljanje s najboljom gazdaricom na svijetu i pičimo za Zagreb.
Ali...
I baš tak. Netko je ostavio Zir nasred polja i kako smo mogle ne popeti se na njega?
Avanture i vikend došli su kraju. Još smo malo vrludale po okolo, ali ovo je sasvim dovoljno za jednu priču.
Ovo je bila naša prva avantura po Velebitu. Vjerujte neće biti zadnja.