"Nemoj ići ovdje, ne može se", vikao mi je izdaleka ispod neke stjenčuge i mrtav hladan nastavio dalje.
Nemoj.
Ići.
Ne.
Može.
Se.
Ma nemoj.
Ti možeš a ja ne. I onda ćeš se ti hvaliti da si bio na vrhu na kojem nitko nije bio? Bez mene?!
A, nenenene, neće moći, mili moj!
Kad sam sljedeći put podigla glavu da vidim gdje je, bio je visoko gore na okomitoj zelenoj padini i nestajao je prema gore.
Kao i obično na usponima sam daleko kasnila za na njim jer, spora sam, kaj da vam kažem, a i visina me malo ubija. Nadmorska visina, ostalo me ne brine. Doduše kad se treba spustiti... To mogu. (Ok, trenutačno se penjem i nisam brza).
Penjali smo se na divlje, a kako drugačije, po Sedlenoj gredi. Na Sedlenu gredu i na vrh Sedlene grede, Sedlo, naravno da ima put, ali na drugi vrh onaj bliže cesti, onaj koji se prvi vidi, a koji na karti nosi ime Zupci, puta nema. Ok, kako za koga.
Ovo je Sedlena greda. Tu sam fotku snimila 2017. kad smo prvi put došli na Durmitor na pripreme. Možda je malo mutna jer je snimana iz ruke sa stražnjeg sjedala motora koji se je kretao.
Tako smo vrh gledali sa Sedla i zaključili da možda ima put. Ok, nisam ja zaključila, zaključio je Dobriša, ali to vam dođe na isto kad smo zajedno. Možda ja iz lijenosti ne bih išla, ali neš' ti majci, ak ide on, idem i ja. I tako smo bauljali po sedlu, tukli se sa letećim mravima i na divljaka krenuli nizbrdo, jer, zašto pobogu po putu, kad može mimo puta.
Po putu, mimo puta, po Sedlu i Zupcima
Nakon što je pregazio plantažu borovnica, Dobriša je u jednom trenutku slavodobitno zavikao: "Našao sam!" Ok, moraš zbilja bit mutav da ne nađeš, a gazimo kroz polje borovnica. Malo smo stajali i brstili borovnice i krenuli put natrag. Ili napred, nemam pojma zapravo.
Zašto bismo silazili po putu, kad možem mimo puta? U našu obranu, trebalo se vratiti, pa je bilo jednostavnije udrit poprijeko. Ovdje doslovno gazimo po polju borovnica
Iako s ceste Sedlena greda izgleda ravno i pitomo, nije ravna, a sa strane ceste nije ni pitoma. Inače je prekrasna, jedna od ljepših mi planina na Durmitoru. Prutaš je skoro lijep ko Sedlena, ali nije.
Ovo osvijetljeno je Prutaš. To sam isto snimila 2017.
Vratimo se na trenutak na vrh Sedla i naše gledanje staza. A tamo s visine, suprotna strana Sedla vidi se prekrasno. Ima put koji vodi uz sam rub visoke nazubljene stijene, koja se s razlogom zove Zupci (tih Zubaca ima po Durmitoru poprilično, ali ovo su The Zupci). Gledamo i ja zaključim da se do vrha suprotne strane ne može. Dobriša zaključi d se može i da staza koja vodi uz sam rub je staza za okolo Zubaca i do gore. Ok, mislim si ja živi bili, pa vidjeli.
Morate jako povećati fotku: žuta strelica je navodna staza koja vodi na vrh, plava strelica je vrh, a narančasta strelica su Zupci. Znam da je fotka loša, ali nemam bolju.
To je pogled na s jedne strane Sedla na drugu stranu. Onu po kojoj nema puta na vrh.
Sedlo je prekrasno, ali danas je opet puhalo i obzor je bio mutan i nije se baš vidjelo najčistije sve što se moglo vidjeti, ali to da na drugi vrh nema puta se vidjelo i kroz sumagličastu vjetrovitu mutež.
Malo pogleda po vrhu Sedla. Koliko je visoko, ne vidi se na oznaci, ali vidi se otprilike na satu.
I tako ja stojim na stazi dosta duboko dolje, vidim kako Dobriša zamiče za stijenu i mislim si, e neš' majci. Naravno da sam do tog dijela gdje sam ga vidjela odabrala drugačiji put nego onaj kojim je on išao, grabila preko nekog ogromnog siparskog kamenja, ali sam na kraju u podnožje uspona stigla taman kad je on vikao uspio sam.
Gornja lijeva fotka je pogled na dva zelena dijela i sipar između. Ja stojim a sipar između mene i prve strelice, slika desna . Strelica pokazuje Dobrišu. Na najdoljnjoj fotki je zeleni dio na koji sam prvo mislila ići, pa sam se predomislila
Ja sam se na to zaderala "sad padni dolje, da te žlicom skupljaju", ali nije me čuo jer je on taman bio na drugoj strani i od položaja stijene ali i od vjetra nije me čuo. Možda i bolje.
I tako sam ja, iako sam odlučila da ću penjati nižu zelenu površinu, (na gornjem setu fotki najveća fotka) promijenila mišljenje, jer ipak sam ja žensko i krenula za njim. I taman dok sam došla na prvu zaravan on se spustio s vrha.
Ovo je naveće povećanje koje sam mogla napraviti a da se vidi nešto. Ova mrlja na zelenoj površini je Dobriša
Sad vam moram malo opisati kak se to penje. Penje se četveronoške, držeći se za busenje trave i pokoji kamen, u tom dijelu uspona još ima trave. Strmo je, ali to nije najzanimljiviji dio. O tom dijelu ćemo kasnije.
I taman kad sam ja došla do najzabavnijeg dijela, eto Dobriše dolje i pita me: ideš do gore?
Ono, mamutipoljubim, pa naravno da idem, ak sam se doverala već do tud, sad idem i do gore. To do gore je uspon kroz usjek, po relativno labavom kamenju, ali nije dugačko možda 2, 3 metra, ne znam, jer ja o metrima pojma nemam.
Kad se popneš uz usjek ona te prvo pogodi vjetar, a onda pukne pogled na suprotnu stranu Sedla. Ali to nije sve. Još set noževa za kraj, jer inače ne bi bilo zabavno. Sad se treba popeti još koji metar, po poprilično strmom travnatom dijelu, opet skoro pa četveronoške, i onda si na vrhu! Jupi! Vrh.
Prva fotka u gornjem redu, lijevo, je zeleni dio uz koji se moram popeti. Na drugoj fotki gore sam ja da ne bi mislili da sam samo fotkala i nisam se popela do gore, a na trećoj fotki je sipar sa snijegom kroz koji sam prošla da bi stigla do dijela na kojem sam se fotkala.
Šteta kaj je dan mutan, pa se ne nije videlo dobro, ali vidjelo se sasvim lijepo, i Prutaš, i Bobot i koji god vrh da je na putu prema Bobotu.
Ovo dolje u sjeni je Dobriša kojeg sam fotkala nakon što sam se popela uz usijek
Malo sam se muvala po vrhu, i sad ona set noževa. Lako je, zapravo je jako lako popeti se, ali treba se spustiti.
Ok, pravilo znamo, kako gore, tako dolje, ali nije nimalo lako. Nije baš jednostavno gledati kroz noge, a i perspektiva nije ista. Treba stati dobro pogledati i dobro procijeniti gdje ćeš stati, okrenuti prsa planini i polako dolje.
Prvi red gore: lijevo je pogled prema Zupcima, desno sam ja na vrhu s pogledom prema drugom dijelu Sedlene grede, onom vrhu koji smo već osvojili. Drugi red: lijevo sam još uvijek ja samo s pogledom na drugi dio, vidi se zavoj ceste i Bobot daleko u maglovičastom zraku, desno u drugom redu je usjek niz koji sam se prvo popela, a onda spustila, a najdoljnja fotka je dio silaska s vrha, trava i nizbrdo i vide se malo Zupci. Niz to sam se spustila. I popela, naravno.
Nakon što se spustio, Dobriša je rekao da se nauživao straha. Mene nije bilo strah. Bila sam super koncentrirana, dobro procijenila gdje ću i kako stati i zapravo sam sišla brže nego što sam željela. Još! Želim još! Ovo je divno! Zašto nema još takvih avantura? Jest da je dio spusta bio travnati free solo i pažljivo biranje gdje ćeš se primiti, jer ima jako puno labavog kamenja, i treba biti pažljiv, ali bilo je divno!
Ovo je set fotki sa silaska. Kad sam bila u usijeku i rekla Dobriši da me fotka na silasku, rekao je da mi se samo guzica vidi i da to nije za objavu. Ok, morat će te mi vjerovati da sam se spustila
I dok se kozojarac malo nauživao straha, ja sam zbilja uživala. Sva sreća da je vikao da nek ne idem. Jer da mi je rekao da idem... Vjerojatno ne bih išla, jer mi se ne bi dalo i propustila bih pustolovinu tjedna.
Fajrunt!
A nije da nije bilo pustolovina prošli tjedan.
Durmitor. Dan osmi.
Nastavit će se...
P.S.
Snimila sam i video na vrhu, ali nisam ga nikako mogla učitati, tak da za sad bez videa.