"Ne sjećamo se dana .. sjećamo se trenutaka."- Cesare Pavese Često se sjećam trenutka, osjećaja, neke posebne sitnice, a mjesto gdje se to dogodilo i kada se dogodilo pomalo blijedi. Putovanje u Slovačku, 2007. godine. Iz pouzdanih izvora znam da je bilo pet dana, ja sam mislila da smo bili deset. Bilo je vruće. Nekih se gradova, a prošli smo ih 13 sjećam kao kroz maglu. Sjećam se mjesta gdje smo spavali ili pekarnice na trgu u Trenčinu? Žilini? ne znam ali mislim i da nije toliko važno. Važan je osjećaj koji dolazi s tim sjećanjima.
U to vrijeme smo imali Yamahu Virago. Putovanje na Yamahi za suvozača poprilično je neudobno. Chopperi su napravljeni za jednog vozača i njemu je super udobno, onome drugome baš i ne. Ipak, kad smo imali Yamahu, onda sam i ja mogla voziti, pa barem na trenutke odmoriti guzu na mekanom sjedalu.
To ja malo odmaram guzu pod stablom jabuke na putu
S tog puta posebno sjećam jednog mjesta. Kao što sam rekla, obišli smo 13 gradova u pet dana, ali ja sam posebno sjećam baš jednog. Pieštany. Kupalište i lječilište. Zašto mi je baš to mjesto ostalo tako u sjećanju ne znam. Do mjesta smo došli preko neke šume i prijevoja i to nas je malo ohladio, ali inače je cijelim putem bilo užasno vruće. A vrućina na motoru je jednako neugodna ko i kad je hladno. No, ok, bolje je kad je vruće.
No, dakle, Pieštany. Kad smo stigli bili smo poprilično i umorni i znojni i sve. Godina je 2007. i naravno da nemamo rezerviran hostel, sobu, brlog bilo kaj gdje bi mogli prespavati. Sad tek počinje zanimljivi dio dana. Obično bismo parkirali negdje na početku pješačke zone ili u samom centru, to s motorom nikad nije neki problem i onda krenuli gledati gdje su oznake da netko iznajmljuje sobe. Hotela uvijek ima, ali novaca za hotel nema. Tako smo krenuli po Pieštanyma. Malo po centru, pa po ulicama sa strane, prema lječilištu i tak dođemo u neku ulicu gotovo u samom centru. Kak je bilo jako vruće bilo je jako puno ljudi na ulicama, ali u toj ulici, koja je dio pješačke zone, vani sjedi puno ljudi, ali žene nose burke i hidžabe. Puno je djece, muškaraca, svi sjede na klupicama i hlade se. Logično. Doduše pomalo neobičan sastav ljudi s obzirom da smo usred Slovačke. A niš, malo neobično, ali božemoj, razna mjesta, razne stvari i što je neobičnije to je zanimljivije. Nakon nekog vremena obilaženja i traženja, uspjeli smo naći sobu u kući sa prekrasnim dvorištem, a sjećam se da je i soba bila super, velika i namještena ko da smo došli k nekoj od baka. Bio je i televizor, ali programi samo arapski i možda dva slovačka, a kak ne razumijemo ništa od toga... Bonus sobe je bio i doručak. Nije nam se baš uvijek posrećilo, ali ovaj put, jupi imamo i doručak.
Najveća fotografija je ulaz u dvorište, gornja je dvorište, a na zadnjoj fotki sam ja u trenutku proždiranja doručka. Sitne osvete...
Jedna zanimljivost vezana uz mene i putovanja. Ja nikad ne jedem u jutro ili ako jedem, jedem malo. Kava je obavezna inače... Ali čim krenemo na put ja sam gladna ujutro ko da hrane vidla nisam mjesecima. Jedem toliko da Dobriša uglavnom ostane u čudu. Male tajne putovanja samnom. Obično, kad bismo došli u neko mjesto i našli sobu, onda smo išli prošetati da vidimo mjesto i da nađemo nešto za jesti. U to doba nije bio običaj naslikavati hranu u restoranima, tak da to što smo jeli uglavnom ostaje ili u sjećanju ako je bilo nešto jako neobično ili bismo zaboravili. Kao što sam spomenula, Pieštany su lječilište, odnosno toplice. Glavne zgrade kupališta smještene su u parku koji ima i rijeku, jezerce ne sjećam se... Doduše, grad je smješten na rijeci Vah, pa vjerojatno neki rukavac rijeke ide kroz park. Kakogod, park je bio zaista lijep. Na koncu smo jeli u nekom restoranu u parku lječilišta, sjećam se da je bio kao zimski vrt ili staklom zatvorena terasa, pomalo "hoch" rekli bismo, pogotovo za nas u to doba, ali vjerojatno nije bilo skupo. Kad sad razmišljam što smo mogli jesti, vjerojatno neke knedle ili tako nešto, jer naš je običaj na putovanjima jesti neku lokalnu hranu i specijalitete.
Par fotografija lječilišta i to je zapravo sve
Pieštany su lječilište još od pamtivijeka, u toplice je dolazio i kralj Matija Korvin, a volio ih je i Ludwig van Beethoven. U današnje doba najviše ga vole posjetitelji iz arapskih zemalja, pa smo ih zato toliko vidjeli na ulici. Logično. Drugi dan ujutro još smo se malo muvali po gradu, obišli toplice i otišli dalje. Kad sad gledam fotografije i razmišljam o tom mjestu nisam skroz sigurna zašto mi je toliko ostalo u sjećanju. Godinama kasnije sam na ulaznoj ploči Varaždinskih Toplica pročitala da su Toplice grad prijatelj sa Pieštanyma, ali tada to nisam znala. (Za one koji ne znaju moja mama je rodom iz Toplica). Zanimljivo je i to što sam ja zapamtila da smo u Pieštanyma bili pred kraj putovanja i da smo zapravo otišli prema doma nakon tog grada. Stvarnost je zapravo drugačija, što sam shvatila kad sam rekonstruirala putovanje, na temelju fotografija koje sam našla.
Pieštane smo obišli na samom početku, što je i logično, jer se nalaze relativno blizu Bratislave, od kud smo službeno krenuli po Slovačkoj. (Do odredišne zemlje se ne broji, a i to je uglavnom blizu. Do Bratislave došli u jednom danu). Zanimljivo kako se sjećanja mogu poigrati s nama. Ništa nije bilo toliko posebno, sasvim lijepe toplice, ali to je to. Dvorac Smolenice, koji smo posjetili prije Pieštanyja i dvorac Beckov, gdje smo bili nakon toga, daleko su impozantnija i zanimljivija mjesta, ali eto, meni su se u sjećanje urezale baš toplice. Tko bi ga znao zašto.
Zaista ne znam kak sam ja mislila da smo u Pieštanyma bili na kraju puta...
S obzirom da sam krenula kopati po tom davnom sjećaju bit će još zanimljivosti iz Slovačke, kako mi budu sjećanja dolazila, ali jedna konkretna zanimljivost. Kad smo lani bili u Ukrajini snimila sam oko 2.100 fotografija. Sa puta po Slovačkoj imam ih 133.
Komentarze