Ovo je kuća u kojoj bih željela živjeti. Usred šume, a da nikoga nema na kilometre oko kuće. No, bih li zaista mogla živjeti tu?
Još od kad sam prvi puta dobila poziv da odem u Zir Zen, želim posjetiti tu malu kućicu usred šume i provesti par dana tamo. (U međuvremenu i kućica i vlasnik postali su opći hrvatski, ali i međunarodni celebrity, op. a.) Ovo gore na fotki nije Zir Zen. Samo da budem precizna. :-D
Željela sam provesti nekoliko dana u Zir Zenu. Sama. Boravak u kućici usred šume posebno me privlačio. Tako bih mogla i saznati ima li smisla moj san da živim u kući s gornje fotke. Ne bojim se mraka. Ne moram paliti svjetla kad se muvam po kući i nije me strah na trkama biti sama u mraku. Imam lampu i prostor oko lampe i to mi je dovoljno. Osjećam kao da ta lampa i svjetlost koju pruža stvara i neki nevidljivi štit oko mene i daje mi osjećaj da ništa ne može podrijeti unutar tog štita. Ne, ne bojim se mraka u tom klasičnom smislu.
Imam ponekad neki čudan osjećaj nelagode. Boravak u poznatom prostoru u mraku nije mi problem. Na trkama je to ipak drugačije, prolaziš kroz mrak zaokupljen praćenjem trakica i koncentriran na to da se zbog trke krećeš što brže pa mrak doživljavam kao nešto kroz što se krećeš, jednako kao što su kiša ili magla.
Ono što me posebno privlačilo kod Zir Zena je to da budem u kućici sama, na nepoznatom terenu. Da vidim mogu li. Jer ne sjećam se kad sam zapravo bila sama, daleko od ljudi i u mraku. Vjerojatno nikada.
Zir Zen. Fotografija je daleko od idealne, ali jako mi se dopao ovaj osunčani dio kućice. Uostalom, kućica je toliko popularna da prekrasnih fotki možete naći na sto mjesta po internetima. Ovo je moj doživljaj kućice. Malo manje savršen, malo više životan.
Vrijeme je prolazilo, ja nikako da se sastanem s rasporedima i sličnim bezvezarijama svakodnevnog života i prošlo je dosta dok se konačno nije sve poklopilo i ja dobila svoju priliku da odem u kućicu. Trebala sam nakon par dana provedenih kod sestre u Metajni otići na moj samotnički vikend u Lovinac. Stvari nisu ispale baš skroz kako sam ja planirala.
Potpuno mi se neplanirano u moj samotnički vikend ukrcala sestra. Sestre znaju biti muka, ponekad.
No, kako bilo da bilo vikend u Lovncu i u Zir Zenu bio je tu. Malo manje samotnički, ali ne zato manje lijep i izazovan.
Prva stvar na koju vas upozore kad dolazite u Zir Zen je ne ono što ima, nego ono čega nema.
Nema struje, nema vode, nema susjeda. Mir, samoća i tišina. Ok, s obzirom da nisam bila sama samoća je bila malo manja, ali kaj je, tu je i sestra i situacija.
Prvo sam bila pomalo ljuta, jer iako sam pokušavala sestri objasniti da ona nije osoba za takav vikend i znala sam da će boravak tamo s njom biti izazovan, nije se dala odgovoriti. Sad s odmakom kad su mi se malo doživljaji slegli, mogu sa sigurnošću reći da nismo svi za sve. Moj zen u Zir Zenu bio je malo manje zen, a malo više umijeće ratovanja, ali s jedne strane bila sam si i sama kriva, jer sam si dozvolila da me iz takta izbace neke sitnice.
No, vratimo se mi na ono po čemu je Zir Zen toliko poseban i što nas boravak tamo uči.
Mrak
Uči nas biti u mraku.
Prije koji mjesec, u vrijeme kad još nisam znala da ću ići u Lovinac sasvim sam slučajno krstarenjem kroz police u knjižari naišla na jednu malu knjižicu meni nepoznate autorice, ali primamljivog naslova: U obranu tame; Zvijezde, strah i pet noći u divljini. Autorica je Sigri Sandberg. Posebno me privuklo onih pet noći u divljini. Knjigu sam pročitala neposredno prije odlaska u Lovinac. Nekako se baš poklopilo.
Nisam se pripremala za odlazak. U kućicu sam željela ići i nije mi trebala takva priprema, iako se na kraju pokazalo da je bilo vrlo zanimljivo što sam knjigu pročitala baš tada. Sigri živi u Norveškoj, u Oslu, i ima kućicu daleko na sjeveru zemlje, provela je osam godina na Svalbardu i boji se mraka. U knjizi problematizira svjetlosno zagađenje i pomanjkanje mraka s kojim smo suočeni i pokušava objasniti zašto je mrak važan. Ipak, koliko god je mrak važan, ni previše mraka nije dobro, tako da je bitno da tog mraka ne bude ni previše ni premalo.
U Zir Zen kućici nema struje, što znači da ima mraka. Kućica se nalazi na idealnom mjestu. Usred šume, ali ne preduboko u šumi. Nema susjeda, ali nije na tako izoliranom mjestu da kilometrima uokolo nema nikoga. Ta izoliranost, ali opet ne potpuna, potrebna je nama odraslima na asfaltu, čisto da daje neki nejasni, ali ipak prisutan osjećaj da ipak ima neke civilizacije. Doduše, kad dođete u kućicu, kao da ste došli u neki drugi svijet, ta civilizacija postaje tako dalek i nejasan pojam.
Nepostojanje struje u Zir Zenu tjera nas da počinjemo razmišljati na drugačiji način. Nema struje, dakle, ako hoćemo jesti potrebno je imati prijenosno kuhalo, ono na kartušu i obroci trebaju biti osmišljeni tako da se mogu pripremiti na tom kuhalu. Danas barem to nije neki problem, jer gotovih jela, instant rezanaca i juha ima u svakom dućanu. Elektronički uređaji uvijek se mogu puniti iz prijenosnih i dodatnih baterija, ali meni nekako nije trebalo ništa od svega toga. Nije mi trebala glazba, nije bilo onog sveprisutnog stalnog bijelog šuma elektroničkih uređaja i to mi se posebno svidjelo. I mrak. Posvemašnji, može li se to tako reći, mrak. (Posvemašnji ne bi bio baš najbolji izraz, ali nisam se mogla sjetiti nekog koji bi bolje pristajao, pa sam ostavila posvemašnji, op. a.)
Nisam puno puta u životu doživjela apsolutni mrak. Gdje god da sam bila uvijek je bilo nekog svjetla. Možda par puta na planinarenjima kad sam bila mlađa, ali i tada je taj mrak na mene imao ograničeno djelovanje u smislu: izađi van iz skloništa ili planinarskog doma, na brzinu nađi mjesto gdje ćeš se popiškiti i bris natrag u kuću. Nisam nikad u to doba razmišljala o mraku kao o mraku ili ako jesam nije mi to ostalo u nekom sjećanju što znači da me se nije dojmilo. Mislim da do dolaska u Zir Zen mogu nabrojati svega tri ili četiri puta kad mi je mrak bio baš onako dojmljivo mračan.
Mrak u Zir Zenu je mračan. Ono malo svjetlosnog zagađenja ostane na cesti, a kako je kućica u šumi, oko kućice, kad padne noć potpuni je mrak.
Mračna noćna šuma nije gluha, da tako kažem. To što je mrak i što mi ne vidimo puno, ne znači da se nalazimo u mračnoj i gluhoj sobi. Sve nešto šuška, treperi, proizvodi zvukove, ptice nisu skroz mirne kad spavaju i stalno se komešaju, a perje pri tom komešanju šuška i struže o lišće. Hrastova šuma koja prevladava uokolo kućice je za razliku od bukove puno glasnija. Lišće kao da šuška glasnije, kao da stalno pada, iako još nije vrijeme i niš ne pada ili pada, otkud znam, samo sve šuška. Čuju se noćne životinje.
Iako oko kućice zna biti divljih životinja, izgleda da smo i sestra i ja bile posebno glasne i ni jedna nas nije počastila svojim dolaskom, iako sam napeto gledala hoću li koju vidjet.
Prvu noć je vrlo jasno lajala lisica. Lajala je dosta dugo i uporno. Meni ima nešto čudno jezivo u njenom lajanju. Prvi put sam osvijestila da laje lisica prije koju godinu na Sljemenu, vraćajući se s Risnjaka. Prije sam mislila da to laje neki prehlađeni pas. Sad se čula jako i čisto, ali nisam mogla ocijeniti koliko je daleko. Iako su se ranije predvečer čuli psi, kad je počela lajati psi su utihnuli. Nije baš utješno, ali to je samo lisica.
Ipak, iako je mrak bio zaista mrak nije bilo mračno k'o da smo u mračnom podrumu bez svjetla. Neobično je to. U jednom sam trenutku usred noći naglo otvorila oči i nisam vidjela ništa. Nisam vidjela obrise sobe i stvari u sobi. Baš ništa. Onda su mi se oči malo priviknule i počela sam razabirati svijet uokolo. Ono što mi je baš zanimljivo su bile zvijezde. Šuma oko kućice je hrastova i ona nije tako gusta da se kroz granje ne bi vidjeli mali komadići neba. Na tom nebu, naravno svijetle zvijezde i one u tom mraku svijetle puno jače nego što sam ja zapamtila. Mozak me na par puta prevario, pa sam išla provjeravati, jer se poneka zvijezda činila kao da je udaljena usamljena ulična lampa kakvih ponekad zna biti u raštrkanim malim selima. U gradu zvijezda zapravo nema, ne jedrim, pa nisam na moru po noći da bih vidjela zvjezdano nebo, a već dugo nisam bila negdje u planini, a da sam spavala tamo da mogu vidjeti zvijezde.
Nemam opremu za fotografiranje u mraku i ovo je nabolje što sam mogla napraviti. Kad u mraku pokušate fotkat mobitelom dobijete mrak ili odbljesak od stakla. Kućicu i pogled prema cesti sam fotkala predvečer
Zanimljivo, prisjetila sam se da kad sam trčala Jahorina ultra trail, prve noći je bilo vedro i zvjezdano, ali smo većinom bili u šumi i zvijezde su bile samo kao daleki podsjetnik da ono kaj pada po nama cijelu noć je obilna količina rose, a ne kiša, a drugu noć koju sam provela vani i u mraku se uopće ne sjećam da je bilo zvijezda, pa mora da je bilo ili oblačno ili sam ja bila previše zaokupljena gubljenjem među koprivama, pa nisam razabirala ništa drugo.
Kako god bilo, kad ležite fino i udobno u krevetu u kućici i gledate kroz veliki prozor van u mračnu šumu, možete vidjeti zvijezde kako sjaje kroz krošnje hrastova, ali je i dalje u šumi ispred vas zapravo potpuni mrak.
I onda vam se počne piškit.
Dvije su mogućnosti. Otići u wc – kemijski ili stavit lampu na glavu ili uzet ju u ruku i prošetat izvan kućice k susjedu, jer nećete se valjda popišat u predsoblju vlastite kuće.
A vani laje lisica. Ok. Priznajem nije mi baš bilo svejedno. Nekako mi je s lampom na glavi bilo lakše, ne piškit, nego oko srca, nego kad sam mahala s ručnom lampom oko sebe. Ok i piškit je lakše kad imaš lampu na glavi, a ne u ruci.
Ne znam jel to Ivan napravio namjerno, a nekako mislim da je, ali vrata kućice kad ih otvorite malo jače poprilično glasno škripe. Što nije problem, ako nije dva ujutro. U tom trenutku svi filmovi strave i užasa koje sam gledala proletili su mi pred očima.
Ma koliko se trudila otvoriti vrata samo malo, da se provučem van, uz sama vrata je mala peć i nikako se nisam uspijevala provući, a da vrata ne otvorim malo više i tada bi zaškripala. Vrlo srednjevjekovno. Izazovno. Uvijek sam stajala na trijemu par sekundi kad bih izašla van i osluškivala šumu. Upijala mrak. Nije bilo vjetra pa je šuma samo bila šušketava, bez onog poprilično jezivog zavijanja vjetra kroz granje.
Od kućice do ceste ima… Ima. Pojma nemam koliko ima, jer se taj razmak mijenja zavisno hodate li do ceste po danu ili po mraku. Lampa na glavi znači zaštitni magični krug oko mene, tako da je sve ok. Do ceste i onda desno k susjedu, jer lijevo je netko tko se ne zna ponašati u prirodi ostavio hrpicu svog DNK i maramicu u visokoj travi. Fuj.
Povratak uvijek traje kraće, a ja bih svaki puta kratko zastala i gledala u kućicu koja je izgledala nestvarno osvijetljena dalekim zvijezdama kroz rupu među krošnjama. I onda opet škripanje ulaznih vrata i mir i zaštita kućice. Mrak je uvijek ugodniji kad si unutar kuće.
Voda
Ono čega još nema u Zir Zenu je voda. S mrakom se možemo boriti na različite načine, danas je to barem jednostavno. I najmanja lampica može dati dovoljno svjetla.
Ali voda? Kad vode nema, nema je. Ne možete ju stvoriti. A voda nam treba.
Ja sam zapravo žedna osoba. Mogu popiti puno vode i pijem puno. Vode. I ništa što je bilo navedeno u uputama za Zr Zen nije me plašilo, osim rečenice da nema vode. Nema. Vode. Čim sam pročitala to 'nema', već sam bila žedna.
Dobro, dramim malo, ali istina je. Jedina prirodna voda koju u okolici Lovinca možete naći su neke male rijeke. Banica je potočić, iako slovi za rijeku, ali njen se izvor nalazi nekoliko kilometara prema sjeveru, valjda sjeveru, i kroz Lovinac ide na drugom kraju.
Suvaja je suva. Nema vode. Dakle, ukratko i na dugačko: nema. vode.
Nije danas problem ponijeti vodu, posebice ako je auto blizu, a i dobijete vode s kućicom, dakle, nije drama. Ipak, kad se suočiš sa situacijom da vode nema i da ju moraš štedjeti, tek onda uvidiš koliko smo rasipni.
Kad sam prije podosta godina bila u Švedskoj iznenadilo me da tamo osim ekstremno skupog uvoznog Eviana, u dućanima niste mogli kupiti negaziranu vodu. Kad smo pitali Šveđane zašto je tako, ostali su šokirani, jer da zašto bi kupovali vodu, kad je njihova voda jako fina i možemo u kafiću tražiti čašu vode, a za nositi sa sobom uvijek možemo natočiti na pipi u kući. Istovremeno u Hrvatskoj je počela intenzivna kampanja za negaziranu flaširanu vodu, a Hrvatska se voli hvaliti da ima puno zaliha vode i da je naša voda fina, pa zašto onda tako intenzivno reklamiramo flaširanu običnu vodu?
Ali vratimo se mi na Zir Zen i pomanjkanje vode. Voda za mene ne znači samo da kad pomislim na vodu odmah sam žedna, već i na to da se treba prati. Ja se perem puno, minimalno dva puta dnevno, a ljeti i puno, puno više. Boravak u kućici značio je i smanjenje pranja. Dušebrižnici tijela moga navale svaki put na mene da nije zdravo toliko se često prati, posebice da nije zdravo dva puta na dan prati kosu i slične bedastoće. Perem se koliko želim. I točka. Bilo bi pametnije da se brinu o onima koji se ne peru. Eh, sad, da kraj kućice teče potok, nitko sretniji od mene. Nema tog potoka u koji se ne bih uvalila i nema tako hladne vode koja bi me u tome spriječila. Ali, potoka, nema. Vode ima samo toliko koliko smo si donijeli i moramo ju prištedjeti.
To me opet vratilo na Sigri s početka ove priče i njen boravak u njenoj kućici. Ona nije imala problema s vodom, jer u vrijeme kad je bila tamo, bila je zima i bilo je i snijega i leda i ona je otopila snijeg i led ako se željela oprati. Hm… zapravo, ni jednom nije spominjala pranje, samo da je topila snijeg za kuhanje. Ok, valjda se i prala. Kako god, snijeg se može otopiti, a pranje u lavoru mi nije strano. Oko Zir Zena tijekom polovice kolovoza nema snijega, tako da ta opcija nije dolazila u obzir. Mislim na topljenje snijega, a ne na pranje u lavoru.
Smetalo me to ne pranje. Pretpostavljam da smo pomalo smrdile i sestra i ja iako smo se nakon pentranja po Ziru, oprale. Ponekad i pola litre vode čuda čini. A kad smo već kod pranja…
Ovdje je trebala biti fotka prema sauni i platformi za tuširanje, ali nisam napravila tu fotku. Ako vam se gleda fotka odite na ZirZen web pa si pogledjte. Kaj ja sad tu mogu.
Između kućice i saune postoji platforma za tuširanje. U spremištu kraj saune je bio kampreski mijeh s tušem, ali nekako se nisam mogla natjerati da ga upotrijebim. Podsvjesno sam valjda željela malo i smrduckati iako mi je to grozno. Opet skrećem s puta… Platforma za pranje.
Poseban je gušt tuširati se usred šume na golo. I da, nemojte mi sad tu priprdavati da sam se trebala tuširati ikako drugačije. Vi se inače tuširate i perete u badekostimu? Velim, samo šteta da nije nekog potoka u blizini i da sam se mogla utovariti u njega.
Voda je dragocjena i tek kad se suočimo, ali stvarno suočimo s njenim nedostatkom postajemo svjesni koliko je dragocjena. Nismo mi bile žedne, da se razumijemo i nikoga još nije ubilo ako nije oprao kosu dva dana (mene skoro, ali sam preživjela), a imale smo i vina…
Kad sve zbrojim, svega je bilo taman. I mraka i vode. I prekrasne prirode.
Kućica je napravljena jako umješno. Nasilje nad prirodom je minimalno, gotovo ga nema. Znam da je u nastanak kućice utrošeno puno vremena, truda i to se vidi. Kućica odiše nekim mirom, u njoj je sve do detalja osmišljeno s mjerom. Nema ničega ni previše ni premalo. Jako mi se sviđa prostor za paljenje vatre, uređen malo dalje od same kućice, iako je netko nesmotreno palio vatru gotovo uz samu kućicu pokraj kamena koji služi kao stol.
(Ni fotke s mjestom za paljenje vatre nemam. Očito je da se moram vratiti još jednom, dva puta...)
To mi se baš nije dopalo. Šuma u kojoj se nalazi kućica je hrastova s poprilično drijenka, koji još nije bio dovoljno zreo za jesti. Šuma je zapravo, mlada hrastova šuma s niskim grmljem, tako da je sasvim različita od šume na koju sam ja navikla, a to je stara bukova šuma s visokim stablima oko kojih je sve čisto. Drugačije podneblje drugačija šuma. Taj gustiš oko kućice, koliko je dobar, jer skriva kućicu od znatiželjnih pogleda, toliko je i zeznut, jer ni mi koji smo u kućici ne vidimo ništa osim šume. Baš onak thoreauovski:
„It's not what you look at that matters, it's what you see“. Henry David Thoreau
Malo manje zen, malo više umijeće ratovanja
(Ovaj dio se baš neće svidjeti mojoj sestri, ali kaj ja sad tu mogu.)
Nisam baš računala na to da ću ići s nekim u kućicu, a i da jesam moja sestra ne bi baš ulazila u uži izbor. Zato jer to nije okruženje za nju. Ona se boji zmija, životinja općenito, mraka, pomanjkanja keramičke školjke u koju se ide obavljati nužda i još puno toga. Zir Zen nije mjesto za nju. Da sam se psihički pripremila da ću ju dadiljat još bi to bilo nekako, ali ovako…
S druge strane, nije ni ona skroz kriva. Ok, kriva je, ali… Baš je pod silu htjela ići i kad sam vidjela da se ne mogu izvući, trebala sam to malo ležernije prihvatiti. Nije nam bilo loše, bilo nam je dobro, ali moglo nam je meni biti bolje.
Pa opet… Nisam bila sama. Što bi bilo da sam bila sama? Bih li se bojala? Osjećala se nesigurno? Možda je s jedne strane dobro da nisam bila sama. Možda bih se uplašila i pobjegla odmah prvu večer. Čisto sumnjam, ali kako se još nisam našla u toj situaciji, ne mogu biti skroz sigurna.
Nešto sam ipak naučila.
Kad već nisam htjela biti jako bezobrazna prema njoj, a ona se nije dana obeshrabriti mojim suptilnim odupiranjem, trebala sam malo smirenije prihvatiti situaciju koju nisam mogla promijeniti. Na to me stalno podsjeća jedan prijatelj, „kad ne možeš promijeniti, nema ti smisla žderati se, samo je tebi lošije, situacija se neće promijeniti“. I da, u pravu je, kao i uvijek.
Drugo, nismo svi za sve. I definitivno, ma koliko se trudila moja sestra nije za takve stvari. Previše toga ona ne može prihvatiti, a da bi zaista uživala. Ograničena količina civilizacije njoj je nužno potrebna i to nije ništa loše. Ima i takvih mjesta.
Stvar je u tome da moramo moći prihvatiti da nismo svi za sve. Zaista mislim da svi imamo ograničenja i da je to ok. Željeti dokazati da nešto možemo, samo da bismo svijetu dokazali da možemo, mislim da je to pogrešno. Cijenim pothvate na rubu mogućeg, vesela sam kad uspiju, ali uvijek se moram zapitati koliko je svega i novaca i živaca i života stajalo sve druge da omoguće takvu pustolovinu.
Nismo svi za sve i moramo prihvatiti svoja ograničenja.
Treće. Da ne bi ispalo da sestru samo kudim, bila je usprkos drami, jako dobra kad smo se penjale na Zir. Tu se stvarno iskazala. Nije kukala da joj je teško, jer i nije teško, ali zna ona kukati i po ravnom da je teško i bile smo začudo brze. Trebalo nam je sat vremena da se popnemo na Zir, a ja sam se još morala vraćati u auto po duge tajice jer nju škaklja trava i slične besvijesti.
Nas dvije na Ziru. Odabrala sam ovu fotku zato jer na njoj je baš lijepa
Bila je sretna što se popela. I ja sam bila i još uvijek jesam ponosna na nju. (Iako mi je par puta došlo da ju slučajno gurnem dok smo se muvale po vrhu…)
I za kraj…
Zir Zen je prekrasna mala kućica u šumi. Nema susjeda, nema svjetla, nema vode ima mraka. Mraka na koji smo već zaboravili da postoji, a to nije dobro. Najradije ne bih nikome rekla gdje je kućica da vas što manje dolazi tamo i da sve što dulje ostane kako je. Šteta što šuma oko kućice nije začarana kao u priči o Ivici i Marici. Znam da sam sebična, ali to Zir Zen napravi od vas kad jednom dođete.
U selu Lovinac imate dućan i kraj dućana kafić, zove se Mustang. U kafiću kuhaju najbolju kavu u svemiru i široj okolici. Obavezno kad dođete u Lovinac sjednite pod lipe na terasu i popijte kavu. I pivo. I onda opet kavu, jer stvarno je odlična.
Prošetajte po Lovincu, otiđite do Travič mlina, pođite do Rimske ceste. Obiđite Cvitušu, pojedite odličnu pizzu, družite se s ljudima, otđite na Sveto Brdo, u Sveti Rok, prođite Majstorskom cestom… Možete čak prošetati i do nesuđenog Štrokovog resorta na rijeci Suvaji, nazvanog T-nest, koji sad zjapi prazan i napušten kao dokaz megalomanije čovjeka previše sigurnog u sebe s previše novaca i premalo zdravog razuma. Popijte finu i hladnu vodu na izvoru Banice. Odajte počast žrtvama NOB-a i s pozornošću pročitajte prekrasne stihove uklesane u kamen.
I onda, onda se vratite u Zir Zen.
Mobitel ostavite u kućici i zaboravite na cijeli svijet. Zapalite vatru na prostoru namijenjenom za to ili u maloj peći u kućici, razapnite viseću vreću aka hammok ispred kućice ili jednostavno sjednite u visilicu unutar kućice i gledajte kroz prozor. Pustite da vam misli lete ne zadržavajući se ni na čemu posebno.
Dođite tamo sami. Ili povedite osobu koju volite. Uživajte u mraku šume. Osluškujte jedno drugo i šumove šume. Ne morate se bojati mraka. Ponovno se naučite na mrak koji smo izgubili. Postanite svjesni koliko je voda dragocjena. Budite počašćeni ako vas posjete lija ili divlja svinja ili srne. Ako ste jako dobri možda neka od lovinačkih vila navrati. One će otići i neće remetiti mir. Uživajte. Ne ostavljajte tragove. I vratite se.
