Ne pišem recenzije knjiga. Čitam puno, ali nisam nikad napisala neku recenziju. Nije da ću sad početi, nije ni da neću, ali ova knjiga me proganja, ne znam iz kog razloga, pa sam odlučila napisati svoje viđenje o njoj.
Knjigu sam pročitala prije godinu dana, u jednom dahu. Bila mi je zbilja zanimljiva. Čitala se lako i brzo. Vuklo me iz stranice u stranicu dok nisam došla do kraja i napokon rekla: „Ah!“
Tada sam pomislila: „dojmljivo“ i to je bilo to.
Fotka je mutna, vidim, ali kad sam objavljivala post, knjiga je bila na drugom kraju grada, tako da nisam mogla ponoviti fotku. Samo da vidite da je zbilja moja, ostavila sam tu mutnu. Na donjem desnom uglu ima "uho" i ugao je malo oštećen. Smeta me to, ali ne mogu sad više ništa. Zato ne posuđujem knjige, a ovu sam posudila sestri, mora da je ona kriva za to uho. Nema tko drugi biti kriv. Sestre su krive za sve. Pogotovo ako su mlađe.
Ja zapravo uopće ne volim Matthewa McConaugheya. Malo presladunjav za moj ukus, preduga kosa, preplanuli surferski lik, ima štogod pamtljivih uloga, ali ne volim ga. Možda mi je sad kad je ostario, a stari na bolji način nego većina njegovih kolega, čak i zgodnjikav, ali ne. Ne bih, ipak.
Mislim da vam moram objasniti jednu činjenicu, a to je da ja ne volim biografije, biografske filmove i filmove snimljene po istinitim događajima.
Ništa od toga ne znači da ne čitam biografije ili da ne gledam takve filmove, ali ne volim ih.
Zašto ne volim biografije? Zato jer u biografijama svi lažu. Ok, možda ne baš izravno, ali prešućuju, mijenjaju, skrivaju, uljepšavaju i zapravo lažu.
S obzirom da ne volim nisam pročitala puno biografija, ali jedina koja me zapravo dojmila je biografija Ingmara Bergmana. Zbilja se nije štedio. No, nekom drugom prilikom o njemu.
Vratimo se na Matthewa i njegovu biografiju. Zašto mi je uopće došlo da čitam njegovu biografiju?
Zašto ne volim biografije? Zato jer u biografijama svi lažu. Ok, možda ne baš izravno, ali prešućuju, mijenjaju, skrivaju, uljepšavaju i zapravo lažu
Pojma nemam. Čula sam dosta o knjizi, vidjela ju u knjižarama, obilazila oko nje neko vrijeme, predomišljala se i onda ju kupila. Mislim da me privuklo nešto u kratkom opisu knjige na zadnjoj strani korica, ne znam točno što, možda to da piše dnevnike… Nakon što sam ju dovršila i odložila negdje na polici, gdje je tog trenuka bilo mjesta, mislila sam da ću i zaboraviti na nju. Ipak, stalno mi je padala na pamet, ali nekako čudno, sjetila bih se te knjige, korica, da ju je napisao glumac, ali da me pitate neki detalj iz knjige ili iz njegovog života, ne bih vam mogla reći ni slova.
Znam da mi se dopalo kad sam čitala knjigu to što nije pljucao po svojim nekadašnjim ljubavnicama, glumicama s kojima je glumio, imao afere, sastajao se, rastajao se, ali nije napisao ništa, ali baš ništa što nisu općepoznata mjesta čak i meni koja ne pratim te rubrike.
Pojednostavljeno: rodio se u nekom malom selu, ima dva starija brata, mama je povremeno izbivala na dulje vrijeme, ali nikad baš nije jasno jel' u sanatorij, ili si je samo uzimala odmor od familije (možda je negdje i napisao, ali ja to nisam doživjela, op. a.), jedan mu je brat bogat, on je bio nestašan, onda se zaljubio i sad je oličenje sretnog oca i supruga.
Zanimljivo mi je bilo što je cijelog života pisao dnevnike, ali je onda sve pokvario time što je rekao da je u autu imao uređaj za snimanje u koji je diktirao svoje „dnevnike“. Ok… Captain's log, USS Enterprise (NCC-1701), 2268… Mislim, zbilja? Ok, možda ljudi kao što je on koji žive životom koji zahtijeva puno putovanja, a žele pisati ili diktirati dnevnike to rade, ali nekako, nekako mi se to činilo kao „vrlo prikladno za knjigu“, pa je to tako stavio, ostavio, nije da ću provjeravati. Mogu mu vjerovati ili ne.
Mogla bih reći da je ovo najzanimljiviji dio knjige. Sve ostalo je nekako mlaka voda. I da ništa što je ovdje naveo, a da je iole intrigantno i zanimljivo nije pojasnio, napisao ili opisao u ostatku knjige
Ne sjećam se da je s ikojeg snimanja zapisao nešto zbilja zanimljivo ili pikantno, da je o sebi napisao nešto više od toga da se znao napiti i da su ga roditelji odgajali malo čvršćim odgojim mjerama kao što je remenom po nogama ili leđima ili šamarom, ali budimo realni, zbilja realni. On je rođen 1969. godine, dijete je baby boomera, sva boomerska djeca su odgajana na taj način. Ili s beskrajno slobode pa bez granica, ili s izrazito čvrstim odgojem. Nikome od nas nisu strani šamari, kao što nam nije strano da smo mogli relativno bezbrižno i bez posljedica bauljati po okolo. Dakle ništa spektakularno.
Mogli ste već zaključiti da me knjiga nije dojmila. Pa zašto onda ovaj osvrt? Zapravo ne znam. Ne znam zašto se svako malo sjetim te knjige. Možda zato jer ju stalno viđam u knjižarama, možda zato jer već godinu dana stalno nalijećem na posebno dizajniran dnevnik u koji bi svi oni koji odjednom požele pisati dnevnike mogli bilježiti svoja zelena i crvena svjetla, a možda ipak ima nešto u toj knjizi pa ju zato ne mogu zaboraviti.
Kako god, bez obzira što se meni općenito ne sviđa knjigu bih preporučila. Pročitajte ju, zabavite se i zaboravite. Zabavno, ljetno ili kasno jesensko štivo, koje ne tjera na razmišljanje, ali ni ne ostavlja gorak okus. Kupite ju, izdavač je Školska knjiga ili ju posudite u knjižnici.
Natočite si gin & tonic i uživajte.
I da, svakako mi javite jel' vam se knjiga svidjela i što vam se u njoj svidjelo i kakav je dojam ostavila na vas. Možda mi odgovorite na pitanje zakaj mi se stalno mota po glavi.