"Sad samo tu desno dolje u šumu! Imate još 5 km!" - veselo mi je uzviknula volonterka koja je čuvala prijelaz staze preko ceste da nas ne ubije neki auto dok se bezglavo zaletavamo desno dolje u šumu.
Moj trkački mozak je 5 km preveo sa: "ok, hvalabogu, gotovo je". Ahahaha, koji zajeb. Uletila sam u šumu i počeo je ringišpil. Aaaaaaaaaaaaaaaa! Neeeeeeeeeeeeeee! Ajme! Oh, preživjela saaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaam! Ne! ne! ne! Ne mogu, mogu, ne mogu, ne mogu.... Mili bože ne opet! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Uspjela sam! Gledaj ravnoooooo, ravnooo!
Pakao zadnjih kilometara
I tako 4 km, za mene najzahtjevnijeg dijela od 47 km dugačke trase trke. Duboki tehnički usjeci, gore, dolje, jaruge ili kako god se to već zove. Par puta sam mislila da neću uspjet izvuć neku jarugu, krenuli su me lovit grčevi za kvadre, a kako ispeljat taj zahtjevni ringišpil, ako ne možeš pedalirati od grčeva. Na sreću onaj neki tekući magnezij koji sam popila negdje, tko zna gdje, ipak je odradio svoj dio posla, pa osim na jednom dijelu nisam imala problema.
Vozeći se po tom ringišpilu, bila sam svjesna da je za većinu sudionika trke to najljepši dio, da uživaju, ali za mene je to bila noćna mora i užas za kraj.
Ovaj vozač čiju sam fotku besramno ukrala izgleda upravo onako kako sam se ja ili osjećala ili i izgledala vozeći taj zadnji dio utrke. Patrik Kanižanec, hvala!
Patrik Kanižanec i Renata... na istom dijelu staze. Definitivna kraljica! Samo ona može izgledati tak dobro na tom brutalnom ringišpilu
Četrdeset dva kilometra prije toga i štogod sati, naravno, bila sam na startu 4. XCM TEREZIJANER 2021. Veselila sam se trci, ali preživjeti biciklistički start je uvijek za mene veliko iskušenje i apsolutni stres. Svi pojure, trebaš pazit na sto strana i uvijek postoji velika mogućnost da te, ma kako bio oprezan, netko pokupi i da nastane kaos. Renata je bila standardno nervozna i obećavala si je svašta, ali čim je dan znak za start ona je pojurila i znala sam da ću je vidjet tek na cilju.
I dok sam si ja na startu mislila hoću li preživit i start i trku, moja Renči bezbrižno objavljuje na društvenim mrežama, jer kaj nije na internetima nije se dogodilo
Za sve koji rijetko idu na biciklističke utrke samo jedna napomena: kad vam organizator kaže da je prvih x kilometara zatvorena vožnja i da nema jurnjave i da tek kad se stigne izvan grada kreće utrka, znajte da je to sranje i da to nije tako. Na startu bez obzira na zatvorenu ili nezatvorenu vožnju svi polete i ako nema semafora, brzina ubrzo dostegne cca 30 km/h minimalno, ali 50 km/h je vjerojatno. I sad ako ne uspiješ uhvatiti ili držati prvu grupu i ne znaš stazu naravno da se možeš naći u popriličnoj gabuli. Ja sam se jednom tako skoro izgubila i od onda kad god je to moguće skinem gpx zapis na sat, za "zlu ne trebalo". Ovaj put ipak nisam ostala sama na začelju, jer je bilo dosta sporijih vozača oko mene. Tada. Ali trka je tek počela.
I tako završi zatvoreno / otvorena vožnja oštro skretanje u lijevo u ulaz na zemljani put uz neke kuruze i onda u šumu. Prvi dio do ulaska u šumu je bilo toliko prašine da se gotovo nije vidjelo ništa, a da ne spominjem svu tu prašinu i pijesak koji su mi škripali pod zubima još kilometrima. Ali to je radost i veselje.
Ovdje se baš lijepo vidi kak se diže prašina i pijesak za nama
Prva uzbrdica uvijek odnese nekoliko nesretnika koji moraju stati i onda ili gurat do vrha ili ako nije jako uzbrdo uspiju opet krenuti i izvući brdo. Ovaj put se jedna malo neiskusnija vozačica na struju preračunala i zapela na uzbrdici, i onda umjesto da se makne i pusti ostatak da se bore kako znaju i umiju s brdom, ona ostane na sredini i krene gurat 25 kg bicikla linijom koja njoj najviše odgovara ne mareći puno za ostale. Malo je psovki poletilo u zrak između dubokih dahova i stenjanja, ali to je baš zabavno. Mislim i ja sam "poginula" na tom prvom brdu iza nje, ali sam se brzo maknula da ne smetam ostalima.
Ovak ovaj prvi dio izgleda prekrasno, ali zapravo se odozdola ništ na vidi, jer je bilo užasno puno prašine
Volim ja te biciklističke utrke. Adrenalin koji me drži cijelo vrijeme je neusporediv s ičim. Rijetko sam skroz sama na stazi, zna mi se dogoditi i da preteknem nekog umornijeg vozača. Doduše, ponekad mi je drago i da sam sama, jer onda mogu lijepo svojim ritmom izvozit neki za mene teži silazak ili uspon, i tad sam sretna jer nikome ne smetam i tada zaista i sve izvozim. Guranje bicikle uzbrdo nije sramota, ako što je hodanje na trkačkim trkama. Guraju ponekad svi i brzi i spori.
Srednja staza na Terezijaneru je lijepa, poprilično zahtjevna, ali ne previše brutalna. Iskreno priznajem da nakon bilokakve vožnje bicikom po Žumberačkom i Samoborskom gorju, vjerojatno jedino off road Velebit može biti strašniji. Od kad sam počela voziti Strelu moram se pohvaliti da sam napredovala. Da, da, ne dignem ko djevojčica više noge na nizbrdici, prvenstveno zato jer sam zakačena za pedale, ali i zato jer me više nije strah. Ok, lažem. Nije me toliko strah. Nakon 3, 4, godine Strela i ja smao se gotovo sasvim prilagodile jedna drugoj i sad je već znam kad i kak mogu zakočiti, skrenuti. Neke nizbrdice koje bi prije sumnjičavo gledala i jedva izvozila sad sam vozila dovoljno brzo da čak i ja budem zadovoljna. Staza je cijelom putem bila suha, ok, poneka blatna lokva nastala od neuređenih vlaka nakon sječe šume se ne broji.
Moja staza je bila plava
Još uvijek si na svim nizbrdicama moram ponavljati "kud ti okom, tud Strela skokom, gledaj samo ravno, gledaj ravno", ali ok, ipak sam ja još početnica u svemu tome.
Na dan trke je bilo vruće, u šumi na početku i sparno, ali poslije je šuma bila prava blagodat. Mene je na 17. kilometru primio grč za desno stopalo i više me nije pustio. Povremeno me držao grč i za lijevo, ali znatno manje. Izgleda da mi blokeje nisu dobro podešene ili moram mijenjat cipele. Kako god voziti s konstantnom boli u stopalu i nije neka sreća, ali tu nema pomoći.
Izgledam malo izbezumljeno, a tek smo počeli. Možda sam samo jako usredotočena?
Nakon pada na Kustošijancu prošle zime, u utrku i na nizbrdice sam ipak krenula puno opreznije, a moram priznati da kad sam vidjela da je jedan biciklist ostalo ležati i čekati pomoć nakon pada, samo koji metar nakon što sam ja jedva izvukla nizbrdicu, nije mi baš bilo svejedno. Na biciklističkim utrkama nije to ništa neobično, pogotovo na takvim, šumskim sa dosta tehnički zahtjevnih dijelova, ali mene je baš streslo.
Trasa trke prolazi kroz šumu, prek livada ima i nešto asfalta i dio makadama, ali ono što me je zbilja iznenadilo je to da ima jako puno pijeska. Putevi uz polja, ono šumski ili poljski nisu zemljani nego pješčani. Prvo sam si razmišljala kako i zašto onda mi je palo na pamet da su tu negdje valjda u blizini oni Đurđevački pijesci i da je većinom tlo u tom dijelu pješčano. Zapravo totalno sve skupa nebitno, ali dobro ocrtava tijek misli za vrijeme utrke. Ok, u vremenu kad ne molim boga dragoga sve svece i sve bogove na ovome svijetu da preživim neku nizbrdicu.
Tu sam još i relativno čista. Iza mene se vidi jedna od vozačica s biciklom na struju. Kasnije me je negdje, valjda na makadamu prestigla i ona i muž i više ih nisam ulovila
Kad sad razmišljam o trci moram priznati da mi je bilo zbilja lijepo. Da, teško je bilo i bilo je jako vruće i da sam patila, jesam, ali to je i smisao svega. Ni9sam imala nekih posebno dramatičnih momenata, osim užasa zadnjih 5 km, nisam pala, ok, jesam, jer me na nekom bezveznom usponu prehitio neki korjen pa sam samo lijepo sijela u neko šušmerje, na Renatinu radost u cilju.
Nemam pojma kakve sam to male čičke pokupila, ali to je bilo nakon onog recimo to tako pada koji nije bio pad
Puno uživancije, malo više patnje, ali YOLO! Prašine, znoja, glupih nekakvih letećih buba koje su stalno negdje oko nosa i smetaju, pišanje u apsolutnoj brzini, i to ne zato jer ću izgubiti poziciju, nego zato jer se moram sva skinuti a baš tamo gdje sam ja odlučila sić i ići na wc obadi su imali sastanak i rado bi se bili družili na mojoj guzici. Ali jok! Ipak sam uspjela biti brža i nije bilo švedskog stola na mojoj riti. Doduše navući na sebe znojnu, prašnu i smrdljivu majicu i nije gušt, ali kaj se tu može.
Ima još jedna stvar koja me na biciklističkim utrkama fascinira. Staza je označena katastrofalno. Da sam bila pri sebi i da mi je mozak radio, ali nije jer mi se otopio od vrućine i nedostataka vode, mogla sam valjda na prste jedne ruke izbrojat zastavice oznake ili putokaze. No, za razliku od trkača, izgleda da biciklistima to ne smeta. Ja sam se u jednom trenutku osjetila jako unezvjereno i izgubljeno, pa sam pokrenula navigaciju na satu, jer baš mi se i nije gubilo. Doduše jedna me biciklistica stigla i prestigla i u kratkom zajedničkom dijelu je rekla da se izgubila pa se morala vratiti. Ali kao što rekoh, nikoga to ne zabrinjava. Doduše, svi prijelazi i skretanja su bili vidljivi. I na mjestima gdje je trebalo prelaziti cestu ili ući ili sići s ceste bili su volonteri koji su i za nas posljednje bili tu i nisu zujali.
Na kraju sam trku završila kao predzadnja žena. Kao što je vidljivo na fotki, u cilj biciklističkih utrka uvijek ulazim totalno izvan sebe. Ne mogu vjerovati da je gotovo i ne mogu vjerovati da sam preživjela.
Baš su zabavni ti ciljevi nasred polja. S konjima i tako... I onda umjesto da padneš na pod i ostaneš ležati dok ti netko ne stane na glavu ili ulije toplo pivo u usta, još se moraš voziti 3 km do pive i mjesta gdje konačno možeš pasti
I na cilju broj dva, toplo pivo i najfinije špagete ikad. Blatna, prašnjava i smrdljiva, pranje u nekoj školi ili sportskom klubu, pojma nemam, jer ipak Renči je bila 4. žena pa nismo mogle na proglašenje baš blatne i prljave.
Moja kraljica...
I bilo je lijepo i bilo je teško, ali čak i ne preteško. Treba doći opet, jer onaj ringišpil s kraja trke se ne zaboravlja tak lako. Ali prije toga, tko zna na kakvu me bude ludost Renata još natentala.
Nema boljeg od toplog piva u cilju
I za kraj malo fun facts:
- nisam pala, nisam plakala, osim kaj sam bila na rubu tih zadnjih 5 km
- gurala sam svega dvije ti nizbrdice prije zadnjih 5 km, kad sam izgurala samo dvije ili tri nizbrdice i uzbrdice (na to sam si jako ponosna)
- na prvoj feed zoni nije bilo vode, a službena temperatura je bila 31 stupanj
- najsporija vozačica na struju bila je skoro minutu brža od mene (na to baš i nisam ponosna)
- fotografije: sve koje super izgledaju su od službenog fotografa: Mario Šoštarić
ostale su moje ili Renatine
I to bi bilo sve. Povratak siguran.