Baš sam brljavila s ovim postom. Pišem ga od subote. Mogla sam odustati, ali nekako... Nekako nisam mogla. Pisala sam i brisala na desetke puta. I na kraju sam ipak odlučila izbacit ga van, pa kaj bude, bude.
Dakle: Giro2020Banovina - Powered by: Labudovi Sisak (http://rbu-labudovi-sisak.hr/)
Krenulo je naopako, pa smo lovili bicikliste po kišnim i nepoznatim cestama.
Foto: Tomislav Perković
Uspjeli smo ih uloviti ispred ovog dućana u selu Grabovac Banski. Tu smo 30 km u manjku, što nije bitno u ovom dijelu priče, ali bit će kasnije.
Bilo je kišno, mokro, ali ne i hladno. Pogledi na zelene šume i pašnjake i krpice magle i oblaka koji su se isparavali iz šume bili su zaista prekrasni. Ovaj spomenik nalazi se u Ravnom Rašću. Iako su maknute natpisne ploče za pretpostaviti je da je za neke zasluge u Drugom svjetskom ratu. Vidjela sam još takvih spomenika, ali nije bilo vremena stati i fotkati.
Foto: Tomislav Perković
Na putu prema Glini. Nisam nikad prije bila u Glini. Trenutak predaha da se skupe svi iz biciklističke grupe. Tu i dalje kiša ne zna bi li padala ili ne bi. Neki put si mislim zašto su meteorolozi morali izabrati baš najprevrtljivijeg sveca za svog zaštitnika. Sv. Medardi je zaštitinik meteorologa, slavi se 8. lipnja i predaja kaže: "Što Medardi daje, 40 dana traje." Ako do sad niste shvatili 8. lipnja je baš bilo jako prevrtljivo vrijeme.
Kava u Glini (Foto: Tomislav Perković)
Do Gline, a i tijekom kave u Glini još uvijek je padalo, tak da smo biti fino mokri. Ova s leđa to sam vam ja.
Ljiljani u grabi pokraj ceste
Morat ću nešto smisliti da mogu voziti i fotkati kad vozim. Možda da naučim voziti bez ruku? To bi svakako pomoglo. Jer svaki put ako stanem, vadim telefon i počnem fotkati sve ono što bih htjela, odu svi. Pogotovo kad pada kiša je nezgodno. Mokra ja, mokro sve i onda naravno da mobitel ima svoje mušice i dok ja njega nagovorim da radi ono kaj bih ja htjela... Tko bi me onda čekao.
A ta Banovina je tako prekrasna. Mogla bih fotkat na svakom centimetru puta. Šuma je bila čarobna. S obzirom da sam morala fotkat vodene ljiljane koji rastu uz cestu, svi su me ostavili. Ok, ne baš svi, jer nisam bila zadnja, ali dovoljno sam se dugo petljala da mi poprilično odmaknu. Nisam uređivala fotke, jer mislim da nikako ne bih mogla dočarati tu zelenu boju šume. A i mirisalo je, na kišu, mokru zemlju, lipe i kesten u cvatu. Mirisalo je čarobno.
Okrepa u selu Gornji Selkovac
Mazili su nas i pazili cijelo vrijeme. Nismo bili ni gladni ni žedni, a planirali su i kućicu da ne budemo ni previše mokri. Dugo nisam bila, ako sam ikad i bila, na ovako lijepo organiziranoj biciklijadi. Tu sam vam htjela staviti i fotku kako izgleda kad moraš na wc, pa moraš sa sebe zguliti sve do gaća, ok, ne do gaća jer nemaš gaća, ali moraš zguliti sve i jaknu i gornju majicu i baselayer i onda biciklističke hlače i onda sve to navući natrag, a kak je mokro, onda je i hladno i brrrr. Dakle, htjela sam staviti fotku, ali sam se predomislila, jer... Ne. :-)
Kratko druženje dok se svi ne skupimo nakon bijele ceste (Foto: Monika Dukmenić, Tomislav Perković i ja)
U nekom je trenutku ipak malo zasjalo sunce, onak sramežljivo, a mi smo bili na naj, naj fora dijelu puta. Jedan manji dio vozili smo se, uglavnom nizbrdo po, doslovce "bijeloj cesti". Naravno da s tog naj fora dijela nemam ni jednu fotku. Ali imam priču, (ok, ja obično imam priču, ali ova je isto fora). Dakle, jedan simpatičan biciklist vozio je dio puta po tom bijelom dijelu samnom i rekao mi da je ta cesta između Slatine Pokupske i Starog Farkašića nekad bila važnija od, mislim da je rekao, ceste Zagreb-Sisak, jer da je na staroj Austro-Ugarskoj karti ona označena deblje. Doduše, kad sam gledala kuda smo prolazili, taj dio ceste se ni po čemu ne razlikuje od ostatka, koji je bio asfalt. Sad mi je tak žao kaj nisam stala i napravila barem jednu fotku. Ali to znači da se moram vratiti još jednom tamo.
Ne znam koliko se vidi na gornjim forkama, ali sva sam bijelo istočkana po licu, a cipele i noge da ne spominjem. Društvo, ako ga nisam do sad spominjala bilo je super. Uvijek me veseli upoznati nove ljude koji dijele iste radosti samnom.
Foto: Tomislav Perković
Zaista bi bilo čudno da nemam barem jednu fotku na kojoj pijem. Sve je dobro dok se ja držim za flašu ili konzervu dobro je. Da se razumijemo, trebalo je oprati usta od bijelog makadama, a čime nego pivom.
Kupa u Letovaniću
Letovanić, Letovanić,
selo pokraj Kupe,
Letovanić, Letovanić,
selo pokraj Kup’ (...)
U njemu su, u njemu su
cure ko jabuke,
u njemu su, u njemu su
cure ko jabuk’. (...)
Ako ste ikad naišli na neki moj post na Facebooku vezan uz početke mojeg bicikliranja, vidjeli ste da iz nekog razloga kad god mi je teško ja u glavi vrtim jednu te istu pjesmu. Letovanić, Letovanić... Zašto baš tu pjesmu, nemam pojma, ali tako je to. I sad nakon godina pjevušenja eto mene napokon u Letovaniću. Nisam vidjela ni jednu curu, ali nema razloga da ne vjerujem da su skroz zgodne. Šteta da se nismo malo zadržali dulje u Letovaniću i da smo zbog ipak lošeg vremena morali preskočiti kupanje u Kupi u Maloj Gorici. Te ćemo ostaviti za sljedeći put.
S obzirom da vrijeme nije bilo za kupanje, šmrc, na ručak smo umjesto u Malu Goricu otišli u Sisak na jezero koje se vrlo prozaično zove Ciglarska graba. Bez obzira kaj ime kaže, ta graba je baš lijepa.
Klopica na Ciglarskoj grabi (Foto: Tomislav Perković)
Za jesti smo dobili fini grah s puno mesa i bilo je i pivice. Divota. Bila bi još veća da nam do auta nije ostalo još 30 km, jer ako se sjećate napomene s početka priče mi smo 30 km u manjku, jer nismo krenuli na vrijeme s cijelom grupom.
Trideset kilometara na biciklu i nije nešto prestrašno. Može se to sasvim lijepo. Veselilo me što ću dogurati do lipanjskog GrandFonda (100+ km). Fino smo se najeli i napili i jupi idemo do auta.
I sad dolazimo do, zapravo, najzanimljivijeg dijela. Krenuli smo iz Siska prema Grabovcu Banskom jer smo tamo ostavili auto. Nismo došli ni tri kilometra od Siska kad je počela padati kiša. Poučak dana: možeš krenuti na vrijeme i pokisnuti na početku ili možeš pokušati izbjeći kišu, ali neće ti uspjeti. Ak ti je suđeno da pokisneš, pokisnut ćeš. Amen.
Ova fotka je tu samo zato da se vidi kak je jako padala kiša. Vidi se u lokvi
I tako smo mi kisnuli i to ne na maloj kiši. Baš nas je odlučilo za kraj oprati do pelena, kao da nismo bili ionako već mokri. Nije me to baš previše smetalo, jer idemo prema autu, u autu je suha obleka i nema frke. Put je bio baš lijep, malo hupsera, malo ravnog, opet mirisne lipe i šuma.
U nekom smo trenutku prolazili kroz Brest. Brest je mjesto na putu prema Petrinji iz Zagreba. Svaki put kad idem za Petrinju prolazim kroz Brest. Ok ne baš svaki put, jer se za Brest skreće s glavne ceste Zagreb - Sisak i ponekad mi se dogodi da se zamislim i samo prođem ravno. Onda za Petrinju idem kroz Sisak. Dobro, to sam ja.
Vratimo se mi Brestu. Kad, prolazim kroz Brest pomislim kako bi bilo lijepo tuda trčati ili biciklirati, no ni jednom to baš nije bilo uzvedivo. Sad kad smo prolazili bila sam baš vesela, jer konačno i napokon, bicikliram kroz Brest.
Brest. Ali ne francuski Brest. Jel i vas podsjeti taj Brest na pjesmu Jaquesa Preverta: Barbara? Mene uvijek. ( Sjeti se Barbara / Nad Brestom je bez prestanka kišilo tog dana/ A ti si prolazila nasmijana / Pokisla radosna i očarana/)
I tog je dana kišilo (da, kišilo! lijevalo!) ali ja sam bila radosna jer sam išla kroz Brest. Nekad su male radosti baš najljepše.
Ovo je, čini mi se fotka iz Bresta. A možda i nije, ali poslužit će, jer moj je telefon već tada počeo cviliti da nema baterije, pa sam ga morala malo pospremiti , pa sam onda drmnula službenu fotku (Foto: Tomislav Perković, s početka biciklijade)
Iz Bresta u Petrinju iz Petrinje... Eh, sad iz Petrinje je bilo već pomalo čupavo. Kiša je i dalje padala poprilično nemilosrdno i uporno, a put je postao malo više brdovit nego što bi se meni to sviđalo. U jednom smo dijelu prolazili kroz prekrasan dio. Sa svake strane šuma, gusta, duboka. Kiša pada, iz šume se isparava i dižu se lagane krpice magle. Miriši na mokru zemlju i na lipe. Miriši na mokru šumu. Nema ljepšeg mirisa od mirisa šume. Bajka.
I tad sam se sjetila projekta islandske grupe Sigur Rós, od prije četiri godine. Naime. oni su 2016. napravili projekt Route One. Na ljetni solsticij 2016. godine vozili su se tijekom najdužeg dana 24 sata po 1332 kilometra dugačkoj obalnoj cesti koja obilazi cijeli Island. Kamera cijelo vrijeme snima cestu i mjesta kroz koja prolaze kroz prednje staklo autobusa ili automobila. Uživo su puštali, cijelo vrijeme, algoritamski generirani remix njihovog tada novog singla Óveður. Putovanje možete naći na YouTubeu u par dijelova i zaista je fascinantno. Te godine na prvi dan ljeta baš i nisu imali sreće, jer je vrijeme bilo oblačno, padala je kiša i na mjestima je još bilo i snijega.
Zašto sam se na tom dijelu kroz šumu sjetila tog projekta i putovanja oko Islanda, pojma nemam jer ništa u mojoj okolini nije podsjećalo da Island. Osim što je to za njih bio jedan jako dugačak dan, jer noć nije bila noć nego par sati sumraka, pa je tonom svjetla podsjećalo na sumrak na Islandu, a i bilo je predvečerje prije najdužeg dana u godini. Tamo u toj šumi mokra do kože zapravo sam dočekivala ljeto.
Kilometri su na satu odbrojavali više od 90 km, a ja sam počela cvilit. Bilo je uzbrdo, onak zbilja, zbilja uzbrdo. Vukla sam se ko kišna glista, što je i prikladan opis s obzirom da je padala kiša.
Mrki pogled na kišnu glistu u pozadini (Foto: Dobriša)
Ali vidite li vi tu uzbrdicu? Na 90+ kilometru. Ah... Osim kaj sam se vukla uz uzbrdice, počelo me boljet desno stopalo i počeo me držat grč. Obično me grč za stopalo primi negdje oko 70. kilometra, pa se baš i nisam mogla žaliti previše, ali cipela mi je bila puna vode, koja je šljapkala, držao me grč i bila sam mokra i bilo mi je pomalo dosta.
Ipak poneki pogledi bili su zbilja veličanstveni. Kiša je polako prestajala padati, da bi na kraju kad smo došli do auta skroz prestala. Meni je ispalo da smo napravili 107 km.
Sjećate se da smo auto ostavili ispred selskog dućana. Eh, sad, kad smo došli, ispred dućana je bio kružok, kakav i treba biti. Prodavač i dvojica gostiju, pivica i razgovor. I dva dotepenca koji se sad trebaju presvuć.
Nije meni nikad problem presvući se bilo gdje, ali baš striptiz u nekom selu pred trojicom znatiželjnih muških baš i nisam htjela izvoditi. Trebala sam zguliti sa sebe baš sve, a vjerojatnost da ostanem zaglavljena negdje na pola puta kad budem skidala mokri sportski grudnjak bila je 100 posto.
Iako su gledatelji bili i više nego zainteresirani za događanja u i oko auta, uspjela sam se presvući a da me baš ne vide.
I tako je završila naša biciklijada. Bilo je zanimljivo, lijepo i upoznala sam baš zanimljive nove ljude.
Anita, Monika, Lidija i sve ostale biciklistice kojima sam zaboravila imena (sram me bilo) hvala vam na društvu i na lijepom druženju. Biciklijada je zbilja bila super, a morat ćemo ponoviti, jer nisam se kupala u Kupi.