Alma

Post je objavljen 15. travnja 2020. na internom webu Srca.

Volite priče? Ja jako volim priče. Priče za djecu, priče za odrasle, za tinejdžere, one koje ne možeš svrstati nigdje, ali su dobre priče. Volim mitove i legende, basne, priče koje je pričala moja baka... Volim čitati priče i pričati priče.

Posebno volim priče koje piše Neil Gaiman. Volim i priče pokojnog Terry Pratcheta o Discworldu (Svijetu diska).  Koralina? Jeste čitali Koralinu. Ako niste trebali biste. To je zapravo priča za djecu iz koje i odrasli mogu puno naučiti. Ocean na kraju staze, priča Neila Gaimana, priča je od koje će vam se dignuti svaka dlaka na tijelu, a nije horor i nije strašna, zapravo. Nije. Rekli bismo da nije.

Dakle, priče. Kako neki vole gledati serije, ja nemam strpljenja za to, brzo mi dosadi, tako ja volim čitati priče. Ne mora svaka priča biti kratka ili novela, može biti i roman, ali molim lijepo ne onaj od nekoliko desetaka tisuća stranica u nekoliko tomova, nastavaka ili tko zna čega.

No, zašto vam pišem o pričama. Htjela sam napisati blog o tome kak mi je uspio kruh od kvasca dobivenog samo od pive i od malo brašna, ali mi kvasac nije uspio, pa onda ništ od kruha, ali ni od bloga.

Onda sam imala neku drugu ideju, ali opet ništ od te ideje, a obećala sam Suzani da ovaj blog neće biti o sportu ili o sa sportom povezanim stvarima.

Pa sam zapela.

Pa sam se zabrinula.

Onda sam se malo zamislila. 

Jer izgleda da ja samo o sportu. O trčanju, bicikliranju, alpinizmu...

Trenutačno čitam knjigu koja je već u prvih 50 stranica toliko teška, ali opet napeta i neobična, ali teška... (ako želite probat: Andrew Davidson - Vodoriga), ali nije za ležeran blog, pa neću o njoj. 

I onda sam sasvim slučajno, kako to kod mene često bude, otvorila kolumu Andreje Andrassy. Čitam ju povremeno, bude i dosadna i nezanimljiIva, a danas je pričala o serijama. Koje su njoj dobre koje nisu.

Ih, ne gledam serije i samo sam proletila kroz tekst do kraja. 

Na kraju je stavila kratki film "Alma". Ne znam jeste li gledali, jer je iz 2009., ja do sad nisam. Andrea je ostavila samo komentar: "Alma - klasik, idealan ako želite osjetit svaku dlaku na tijelu."

Ali prije kraja i prije nego pogledate Almu.

Volim i filmove. Igrane, dokumentarne, crtiće, kratke, duge. Umjetničke i one malo manje umjetničke. Ali najviše volim kratki film, on je jednako kompliciran kao i kratka priča ili novela. Teško je na malo stranca ili u malo minuta ispričati sve što želiš, ostaviti bitno, baciti nevažno. Lako je raspredati priču dugačku tisuće stranica. Teško je ispričati ili snimiti kratku a zanimljivu i dobru priču. 

Prije dvije godine sam sasvim slučajno uspjela upecati kartu za ZGDOX i film Prekrasni gubitnici ("Wonderful Losers: A Different World"). Jedna od priča ispričana kamerom je i "Free Solo", o američkom profesionalnom penjaču Alexu Honnoldu koji je prvi uspio ispenjati El Capitan, 900 metara visoku vertikalnu stijenu u Yosemite nacionalnom parku, bez osiguranja i naveza, tehnikom free solo. Ovogodišnji film koji zbilja zaslužuje biti posebna priča je Honeyland, o Hatidži Muratovoj, pčelarici Makedonki i njenom životu i pčelarenju.

I čemu sve ovo? Zbog Alme. Alma je priča, ali je kratki film. Alma je... S vremena na vrijeme me neka priča posebno dirne ili zaintrigira. Alma me malo izula iz papuča :-) Pogledajte Almu i ostavite komentar kak vam se svidjela. Ili Free Solo, Ili Prekrasne gubitnike, možda Honeyland ili neki drugi film, koji vas se dojmio. Ionako smo zbuksani doma i gledamo filmove, serije, čitamo... Ali prije svega bih voljela da pogledate Almu, traje oko 5 minuta. Divna je, cijela jedna priča ispričana u pet minuta. I ostavite mi komentar kak vam se svidjelo.

A sad, dame i gospodo: Alma!

Za sad toliko od mene. Idem još jednom pogledat Almu. 

Uživajte po doma i ne bauljajte po vani iako je lijepo vrijeme. Gledajte Almu. 

Budite pozitivi, ostanite negativni i pusabok, do sljedećeg bloga.