Post je originalno objavljen na Facebooku 29. srpnja 2019.
"Molim te, molim te pošalji nekoga po mene! Izgubila sam se!" "Vrati se od kud si došla!" "Ne mogu sad, tako sam visoko gore!" Nekih 21 sat ranije.
Dobriša i ja na startu JUT2019.
S Jelenom
Jedan sasvim običan start jedne ultre. Trkača relativno malo, žena još manje. Svi pomalo nervozni, oprema zvecka, posljednja opraštanja, povremeno dovikivanje, zagrljaji, poneka nervozna fotka. Start. Nije moj prvi start utrke u ponoć, ali prva stotka. Noć, ko noć na trci. Na startu je puhalo, kad smo se počeli spuštati postalo je toplo. Vlaga visoka. Staza označena već na početku relativno na rijetko, a oznake vidljive, ali povremeno slabo. Noćni dio trke uglavnom nije zanimljiv. Sve je oko tebe mrak, gledaš pod noge i loviš zstavice. Ako i imaš nekoga, razgovor sporadičan i bezvezan.
Negdje na samom početku netom poslije starta
Trčim na dah, ne gledam na sat, jer nit ima potrebe niti smisla. Puno je makadama i to moja jogunasta peta osjeti, ali ništa posebno. Prolaze kilometri. Napokon nakon kilometara makadama, eto nas u nekim šumama i preko Gnjile bare. Na Gnjiloj bari magla. Najgora vrsta vremenske nedaće koja ti se na trci može dogoditi. Kiša je neugodna, snijeg isto tako, ali sve to ima tendenciju padanja prema dolje. Magla je neprozirna, kovitla se čudno u milijunima sitnih kapljica, zbunjuje, kvari perspektivu. Put kroz tu poljanu neoznačen, odnosno, možda i je označen, ali ne tako da se vidi, a magla dodatno kvari vidljivost. Uz malo čudnog bauljanja uz pomoć navigacije na satu isplivamo iz Gnjile bare. Opet na makadam i prvo ozbiljnije gubljenje, zbog loše postavljenih oznaka za skretanje.
I onda ringišpil. Na nekim dijelovima me staza podsjetila na legendarnu Blatersu od preklani, blato, voda i blato. Ali je toplo, užasno sparno, rosa i magla cijede se sa svake iglce i svake grane, mokro lišće toliko reflektira svjetlost da se čini da je netko upalio reflektor. Sve na nama je mokro. Trčimo uglavnom nizbrdo po šumi, po blatu, pa makadam, pa šuma pa blato, pa opet kilometri makadama. Makadam! Grubi tucanik. Relativno veliko kamenje. Svatko tko je ikad imao trn u peti zna što znači nagaziti petom na kamen. Moja peta odlučuje da je vrijeme da skrene moju pozornost na sebe. Nekoliko puta me lansira u nebesa, ali ja sam jača i idemo dalje. Nisam brza koliko bih htjela biti. Painkilleri pomalo pomažu, ali puno prerano u trci počinju problemi. Noć se vuče, ja trpim i čekam jutro. Kad na kratko izađemo iz šume vidi se da je sve u magli ili niskom oblacima, jako rano pred svitanje teško je reći. Jutro nas dostigne na beskrajnom makadamu.
Prvo jutro... Jelena
Opet kilometri makadama. S neba pada neka rosulja, nije magla, ali nije ni oblačno, kao i obično jedno od najgorih razdoblja u trci. Jedva čekaš da prođe noć, da svane, a ono dan kao da se nećka, bi, pa ne bi. Neki čudni oblaci, koji smanjuju ionako malo jutarnjeg svjetla. Nakon beskrajnog ravnog makadama, napokon promjena terena. Počinje brdo. Približavamo se prvom ozbiljnijem usponu. Konačno se do kraja razdanilo, maknuli smo se iz magle i pokazuje se lijepi dan. Treća kontrola, Stajna, službenih 35,3 km meni pokazuje više. Nude nam Romanijski čaj, prefini. Prva u nizu bizarnosti koje će mi se izdogađati desi se u trenutku kad mi djevojka na kontroli kaže da lijepo mirišem. Trčala sam cijelu noć, s mene s cijedi blato, znoj i rosa, a ona meni kaže da lijepo mirišem. Gospođa koja volontira s njom, kaže, da, da osjeti se. Ok, ako vi tako kažete.
Noga me boli da sad već postaje preopasno, ali idemo uzbrdo i to malo spašava stvar. Ne smijem popiti još jednu tabletu, jer sam ih popila previše, a i nema smisla. Još tamo na mokrom, beskrajnom, jutarnjem makadamu sam odlučila da ću se nekako dovući do Sportske dvorane na Palama i tamo ću odustati. Do tamo je još dvadesetak kilometara to mogu. Put ide po mekanom šumskom putu i uzbrdo, pa mi je lakše, uzbrdo mogu. U nekom trenutku penjemo se uz nekakve sajle na vrh nekog od brojnih brda. Pogled je takav da ostaješ bez daha. Prekrasno je. U dolini magla, okolo šuma i vrhovi planina. Prekrasno. Ti neki pogledi. Neopisivi, divni, vrijedni svake kapi znoja, svake boli i predsvitanjskog jada. Na vrhu dečki iz Službe spašavanja, neizbježni fotograf i momak s dronom.
Na vrhu Romanije
Stanem i fotkam, a jedan od momaka mi pokazuje nekakav vrh, beskrajno daleko da drugoj strani, na vrhu antena. Kaže on meni: "Vidite, onaj toranj tamo, to je Trebević. Tamo idete, a ono tamo daleko, pokazuje rukom na lijevo, to je Jahorina. Tamo morate stići." Ok, mislim si, ja ne. Ja odustajem na Palama.
Jutarnji pogled s Romanije prema Trebeviću desno i Jahorini lijevo
Spust prema Sportskoj dvorani beskrajan, malo ceste, malo makadama, uz kuće, polja... Makadam, makadam, tvrdo i pikavo. U nekom trenutku, ne znam kada, tenisice su mi postale za dva broja premale, lupa mi palac u rub iako ne bi trebalo biti, boli me peta da mi suze idu. Sad sam već sigurna da je to kraj, samo da se dovučem do dvorane. Već dugo znam da usporavam Jelenu i sad ju konačno uspijem otjerati od sebe. Dan je, brža je, ja sam mizerno govno i mora otići. Do dvorane na Palama koja je na službenih 53,9 km, stigla sam u suzama, jedva hodajući. No bizarnost broj dva.
Spust prema Palama, koliko god meni bio mučan, bio je i jako lijep
U jednom mi je trenutku prijevoz ponudio još jedan trkač koji je odustao. "Ali nemoj, bit će ti žao. Meni je sad užasno žao." I tako odem ja natrag do vreće, cmizdrim, vadim punjač i stavljam sat na punjenje, odustajem, trpam u sebe tikvice, odustajem, cmizdirim i jedem. U nekom trenutku se vratim do doktorice i kažem joj da bih ja ipak onu voltaren kremu. I tako pokrpa mene doktorica, zamota mi malo nogu i kaže mi sretno i samo polako. Vratim se u dvoranu i shvatim da nema više mojih tikvica, jer da ih je curka pokupila misleći da sam gotova. Cmizdrim za tikvicama, presvlačim grudnjak i majicu. (Nemate pojma što suhi grudnjak i majica mogu učiniti ženi u trci! Čudo!) I tako ja umjesto da odustanem, kažem svim bok i nastavim. Do Lovačke kuće na 65,8 službenih km i 70 mojih, proklela sam i makadam, i tunele i kamenje i tunele... Ne mogu baš trčati, jer je teren ravan, ali tvrd i pun grubog tucanika, noga boli, ali ja i dalje grabim najbrže što mogu. Procijenila sam da bi ipak do 10, pola 11 mogla stići u cilj. Na Lovačkoj kući sam saznala konačno da je Dobriša treći u trci i sva presretna nastavim dalje.
Vučem se po šumi prema Planinarskom domu na Trebeviću, kroz šumu se ori "Na morskome plavom žaluuuuu, gdje ćarlija vjetrić mioooo..." Netko sretan pjeva. Na sav glas, lijepo i bez greške. On pjeva pred vikendicom i uživa. Malo sam pjevala s njim, naravno ne na glas. Ovaj dan nema kraja sa svim mogućim bizarnostima. Dovukla sam se do planinarskog doma, nažicala kavu i popila ju s guštom i digla se iz mrtvih. Osim suhoh grudnjaka, na trci kava diže iz mrtvih. Osjećala sam se super. Već odavno su moje ambicije da za 20 sati završim utrku pale u vodu, još tamo negdje prije crne mace na Palama, ali znala sam da ću završiti, i to u limitu i osjećala sam se dobro. Nisam imala kriza, nije mi se spavalo, bila sam sva ok, osim kaj me boljela noga. Sestra na okrepi mi je ponovno namazala nogu i zamotala ju, no ne tako dobro kao doktorica na Palama, ali ok.
Trči se i po bob stazi, što je super
Prema vrhu Trebevića i planinarskom domu
Do kontrole broj 8, Stupanj, stigla sam već umorna od loše označene staze, prejahala sam Trebević, onaj isti koji mi je tamo daleko prije jako puno sati pokazao GSS-ovac i za koji sam bila sigurna da neću vidjeti. Na silasku s Trebevića sam trčala sretna da je peta popustila da mogu trčati i u svoj toj sreći iz sve snage udarim desnim palcem u kamen. Malo je reći da sam vidjela zvijezde. Umrla sam. Ok, mačko crna, jesmo li potrošili taj peh? Morala sam stati skinuti tenisicu i lijepiti nokat na palcu, jer sam mislila da neću moći dalje. Pokrpala se jesam i još uvijek u sasvim dobrom stanju stigla na Stupanj. Nisam se htjela zadržavati jer je već bilo dosta kasno, ali pisao je da do Dvorišta ima 6,5 km i nadala sam se da bi mogla stići prije mraka. Noga boli, ja se žurim, trčim koliko ide. Kilometri odbrojavaju sporo, ja preračunavam jer broj mojih kilometara nije u skladu sa službenim. Počela me jako opet boljeti peta.
Stupanj 1350 n/m
Sad sam već sasvim sigurna da neću do mraka stići do Dvorišta. Zadnje okrepe i predzadnje kontrole. Doživljavam prvu ozbiljnu krizu u trci. Šuma, ulazim u drugu noć, boli me noga i morala bih stati da izvadim lampu, a na tom dijelu je put razrovan, stalno treba zaobilaziti duboke blatnjave lokve, provlačim se kroz granje sa strane i tražim neki kamen ili prevaljeno drvo da si premotam nogu i da izvadim lampu. Na kraju, stanem, sjednem na hrpu sasušenog blata kopam po ruksaku, namažem petu i gležanj s kremom koja je bolja od one koju je imala sestra na okrepi, izvadim lampu i krenem dalje. Malo sam u krizi. Samo želim izaći iz šume i stići na okrepu. Trek na satu me na dva mjesta spašava od gubljenja. Na kraju po mraku stižem na Dvorišta. Dečko na okrepi upisuje vrijeme nekih desetak minuta prije 21 sat.
Zadržim se kratko, jer službeno su Dvorišta na 90-tom km. Još deset. To je tu blizu, ma kako god bilo uzbrdo. Sad je već potpuni mrak, ja sam već više od 21 sat u trci. Ne osjećam umor, sasvim sam dobro, vode imam i sad samo želim stići na cilj. Vodim se trekom na satu, jer do sad je bilo sve ok, iako mi je par puta pokazivao da sam izvan rute onda kad sam bila na stazi dobro označenoj zastavicama. Na tom dijelu od Dvorišta ide se dijelom po cesti. Oznaka gotovo i nema. Trek mi pokazuje da moram desno u šumu. Uđem u šumu, vidim oznaku i nakon nekog vremena više je ne vidim. Trek kaže da sam na dobrom putu. Ja radim prvu grešku. Idem po treku, ne vidim zastavicu i tvrdoglavo idem dalje. Prolazim ispod nekakvog dalekovoda. Trek vuče malo na lijevo ja sam stalno malo više desno. Grabim uzbrdo po šumi, trek divlja ja grabim uzbrdo, skrećem lijevo ne bih li se ipak skroz vratila na trek, uletim u koprive. Provlačim se kroz koprive, nekakve kupine, propadnem nekoliko puta kroz neko granje. Iznad mene dalekovod, trek divlja, ja u koprivama preko glave. Ponovo vučem više desno, iako trek pokazuje lijevo ali ne mogu dalje, previše kopriva, mrak je... Ne mogu dalje. Dođem do ruba šume. Stojim i gledam oko sebe. Dolje duboko vidim svjetla s ceste na Dvorištima. Ispred mene šuma, lijevo od mene dalekovod i kupine. Izgubila sam se.
Crna crta sam ja... (zapis sa sata)
Panika projuri kroz mene. Izgubila sam se! Totalno u panici, adrenalin izlazi iz mene u slapovima, vadim telefon i zovem Dobrišu. "Maco, izgubila sam se! Negdje sam u nekakvim koprivama! Ne znam gdje sam! Molim te pošalji nekoga po mene! "Vrati se od kud si došla! "Ne mogu, tu sam blizu vrha, blizu Ogorjelice, ne mogu se sad vratiti." "Molim te pošalji nekoga po mene... Izgubila sam se!" Iz mene se panika cijedila u tom trenutku. Bila sam izgubljena, prvi puta u panici, onoj dubokoj, nerazumnoj. U trenutku kad zbog panike, zaboravljaš na osnovna pravila, na najjednostavniju stvar koju moraš napraviti.
Sad sam već više od 22 sata u trci. Mislim da sam dobro, ali zapravo nisam. A i bila sam sama. Dobriša je uporno ponavljao da se moram vratiti dolje, da sam daleko još od Ogorjelice, a ja sam cendrala i govorila da ne mogu, ne zato jer se ne znam vratiti, nego jer sam tako visoko gore i da sam skoro na vrhu. Obećala sam da ću se vratiti i poklopila telefon, no umjesto da se vratim, ponovno sam pokušala doći do treka i opet uletila u koprive i kupine preko glave. Dodatno izbezumljena, zovem broj za pomoć koji je na startnom broju. Javi mi se čovjek. Ja opet ko pokvarena ploča "Ja sam u trci, izgubila sam se negdje iznad Dvorišta, tu je neki dalekovod ali ja ne mogu naći stazu, nema zastavica, molim vas, molim vas dođite po mene! Molim vas! Izvucite me od tuda!"
Panika i izbezumljenost. Čovjek s druge strane linije bio je smiren, dao mi je sasvim jednostavan zadatak da mu pošaljem koordinate, jer, jelte, logično je da iako ja zapomažem da nek dođe po mene, kak će doći po mene, ako ne zna gdje sam, a logično je da ne zna gdje sam. I tako malo po malo, počinje spašavanje Namćoraste iz kupina i kopriva. Nekoliko puta sam mu slala koordinate dok napokon nije uhvatio i shvatio gdje sam. Ja sam se u međuvremenu smirila, i prestala cendrati i biti nesuvisla. To tad nisam znala, ali Dobriša je zvao Dinka, da mu pomogne izvući ludu ženu iz kopriva, jer on i da zna gdje sam, ne može jer su mu stopala u katastrofalnom stanju. Dinko je kontaktirao Sanju. Krenuli su po mene. Ja sam u nekom trenutku sjela na neko stablo i čekala, mijenjala sam baterije na lampi, vidjela sam da mi noge izgledaju katastrofalno, izgrebene od kupina, i u plikovima od kopriva. Samo sam si pomislila da više nikad neću imati reumu u koljenima. U nekom trenutku mi je i Miroslav, čudnovati čovjek s druge strane linije za pomoć rekao da Dinko i Sanja, direktorica utrke, dolaze po mene. Da zna gdje sam, da sam kakvih 30 metara od staze. Par puta me pokušao navoditi ali nikako se nismo razumjeli, a i ja nikako nisam mogla naći prolaz ispod dalekovoda. U međuvremenu su mi se javili Sanja i Dinko, rekili da su na putu prema meni, nek fučkam. Imam ja fučku, ali onu na ruksaku, relativno se slabo čuje, puše vjetar. U nekom trenutku mi se činilo da sam čula glasove. Fučkala sam i zvala i na kraju nakon gotovo dva sata čula sam Dinka kako me zove. Našli su me. Onda sam vidjela i svjetla. Od mjesta gdje sam stajala kad su me našli do njih do staze, bilo je jedva 30 metara. Tako sam jednostavno našla put na pravu stazu. Spasili su me. Popeli smo se po markiranom dijelu puta do staze. Spašena sam. Sanja i Dinko koji su me izvukli iz kopriva i Ivana i Dobriša! O, kako sam bila sretna! I onda ludost noći. Kao nije ludosti bilo dovoljno. "Ok. Sad kad ste me opet izveli na pravi put, ja idem dalje", izjavim slavodobitno. "Ali do maloprije si plakala na telefon da nek te izvadim od tamo...", u nevjerici će Dobriša. "Ok, to je bilo tada. Sad sam tu i kad sam već došla do tud ja idem do kraja, dobit ću ja tu medalju". Svi u šoku. Ivana kaže, kud ćeš sad, Dobriša gleda i ne vjeruje. Mislim da čujem Sanju da veli, samo idi, tak treba. Ali ja sam čvrsto odlučila da idem. U tom trenutku Dinko kaže da ide samnom. Muk po drugi put. Kud ćeš samnom, sad si me izvukao iz kopriva, a jedva da si došao k sebi od svoje trke. Jer, on je trčao Midi trail, 40 km! Do cilja je ostalo još kojih desetak kilometara. Meni drago da neću biti sama, ali mislim si ono... Ništ si ne mislim. Ivana gleda, i misli si, jest da Dobriša ima totalno ludu ženu, ali ovaj moj... I tako uz malo muvanja, krenemo Dinko i ja na put do cilja. Taj dio je uglavnom uzbrdo do kontrole na Ogorjelici. Još smo par puta tražili zastavice i jednom smo i krivo skrenuli pa samo morali zaobilaziti jezero da bi došli do kontrole. Bila sam presretna da je bio samnom. Bila sam mu zahvalna, još uvijek mu jesam. Nisam ni znala koliko sam ga trebala u tom trenutku.
Nekih pola sata prije cilja (Foto: Dinko Bažulić)
Dinko i ja u nekom mraku malo prije cilja (foto: Dinko Bažulić)
I tako smo stigli do cilja. Trebalo mi je 25 i pol sati da dođem. Ali sam stigla. Epski sam se izgubila. Spasili su me i nastavila sam dalje. Sad sam za jedno iskustvo pametnija. Možda. Tek mi je u nedjelju počelo svitati kakvu sam glupost napravila. Da, izgubila sam se, nije to neki problem. Ali napravila sam par krucijalnih pogrešaka. Ono što znam još odavno: ako ne vidiš oznake, vrati se, ako nisi sigurna gdje se nalaziš, vrati se. Ali umor, loše označena staza i moja želja da stignem što prije učinili su me nesmotrenom, nepažljivom i glupom. Nadam se da sam naučila.
Cilj! Na zadnjoj desnoj slici je Miroslav. (sve fotke Dinko Bažulić)
Hvala Sanja što si usred noći išla spašavat izgubljenu ovcu po koprivama Jahorine. Nije mala stvar kad te traži direktorica međunarodne utrke, mislim da malo ljudi ima tu čast, iako ja bih bila sretnija da si nisam priuštila tu čast. :-P
Hvala Miroslav (Sanja molim te prenesi mu), što si bio strpljiv i pažljiv prema izbezumljenoj ženi usred šume koja zapomaže, napravite bilo kaj amo me izvadite iz ovih kopriva! Totalno glupo od žene mojih godina. (Kao da sam ja žena svojih godine, pih). Hvala Miroslave još jednom.
Hvala Ivana što si mi posudila Dinka, spasila si me! Hvala za onaj čudotvorni losion, jer nitko tko nije probao ne zna kako užasno peče kopriva. Strašno! Hvala ti neizmjerno, na pomoći i dobroti.
Fotka ni približno ne prikazuje koliko su mi nove bila crvene i pune plikova
Dinko, volim te. Hvala ti što si išao usred noći naći me i što si me našao i što me nisi ostavio samu. Ne mogu ti reći koliko mi je to značilo, koliko mi znači. Hvala. Ne znam kaj drugo reći.
Dobriša, jebote! Mislim da moraš dobit sve medalje ovoga svijeta, jer ponekad mene trpit... Mislim da ja sebe ne bih. Volim te.
Hvala vama koji ste došli do kraja ovog epskog traila. Mislim da ste sad svi sigurni da nisam skroz svoja. Ali da sam vam priuštila vrhunsku priču... Jer ovako se epski izgubiti na trailu, e to valjda mogu samo ja!
A sad... Odmor. I čekam da mi otpadnu nokti na palcima. Hvala bogu da imam petni trn i da ne smijem hodati bosa :-D :-D
Comments