top of page
  • Writer's pictureNamćorasta

U gostima kod Namćoraste: Natko Beck, dr. med.

Updated: Mar 8, 2021

Ovo je razgovor između mene i mojeg unutarnjeg mene (u crvenom je uvijek moj alter ego):

sad je već fakat bezobrazno od tebe. Tražila si čovjeka i to ne bilo kojeg! moram naglasiti, intervju, on ti je napisao i ti to ne objavljuješ mjesecima!

Istina, priznajem, ali kad nikako nije bilo dobro vrijeme. Prvo sam ja bila nekak u ku***, onda je vrijeme bilo zeznuto, onda nikak nije bilo vrijeme...

Zbilja je vrijeme da to napokon objaviš. Nikad ti nitko više neće htjeti dati intervju, a imala si fakat planova...

Kad sam zamislila i pokrenula blog imala sam poprilične planove sama sa sobom i s blogom, naravno. Nisam samo htjela pisati blogove tipa: eto sad sam ja trčala, pa nisam trčala, pa patim jer sam trčala, pa patim jer nisam, pa sam kuhala i jela, pa nisam jela, pa mi je bilo zlo, pa sam imala problema ovakvih, pa onakvih...

Dosadno mi je to. Uvijek sam htjela neku zanimljivu temu ili priču ili doživljaj. Ponekad bih danima vrtila nešto u glavi i onda odustala od toga. Želim nešto novo i malo drugačije.


Tako sam u jednom naletu unutarnje introspektivne (ajme kakva riječ) inspiracije, zamislila da bi mi možda Natko Beck, dr. med., poznati influenser, htio dati intervju. Ok, tko sam ja da bi mi on izašao u susret, ipak je faca i to samotakva, a ja tamo neka trkačica, blogerica početnica... Ali tko ne riskira...

I tako sam ja krenula pisat uvod... Na dugačko i na široko... i u pola mojeg uvoda kaže čovjek: "Može!"


Fotogarfija bezobrazno drmnuta s Instagram profila

Omamicuitimilupoljubim! Rekao je može! Ajme panika, kaj ću sad? Jer da budemo iskreni nisam ja baš imala neke nade da će on pristati.

Kaj ću sad? Kaj ću sad? Kaj ću sad?


Onda sam "sad" smišljala pitanja. Kaj da ga pitam? Ono, on je radiolog. Ok, ali je i bloger influenser i svaštanešto i super lik, ali kaj da ja sad pitam, a da ne bude glupo i bezveze i promašeno...


Kaj se pita influensera? Kaj? Kaj?!!! Kaj se pita blogera?


Nikad od mene novinarke za društvena događanja i zvjezdane staze... Da je pitat o zimskom usponu na K2 ili spuštanju u neke špilje, o tom mogu, ali ovak?

Panika na najjače. Smišljala sam pitanja, smišljala... I smislila par pitanja, iskreno nije baš bruka, ali da sam mogla bolje, sigurno jesam. Sad s dugim odmakom mislim da sam definitivno mogla bolje. Ali prvi intervjui se... i ono tko prizna pola mu se prašta... Ipak, možda nešto novo saznate, a ako ne, pa samo se zabavite.


Valjda si je mislio da može i gore, kad je vidio pitanja

(Ok, koka sad bi mogla prijeći na stvar, a ne raspredati s tim uvodom. Dovoljno si se objasnila.)


Krenimo:


Natko Beck, dr. med. ... ? (Možete dodati i dvije rečenice o sebi, ako vam to odgovara, influenser, utjecajna osoba, ili već prema tome). (A ti isto znaš smislit pitanje...)


Ma, to mi najteže. Ja sam liječnik, radiolog, aktivan na društvenim mrežama, jer osjećam veliki manjak kulture zdravlja i brige za zdravlje, pogotovo djece. Privatno sam otac, suprug, brat, sin i unuk :)


Stres fraktura. Zašto se, prema vašem mišljenju, ona tako teško i rijetko dijagnosticira? Postoji li razlog da se prvo radi rendgen, a tek onda, jer se na rendgenu ništa ne vidi, ultrazvuk? Na rendgenu se stres fraktura vidi tek kad je zarasla, ali liječnici i dalje prvo šalju na rendgen? Znam da ste radiolog, ali kad vam dođu trkači s ozljedom i kad im kažete da imaju stres frakturu, prvo je pitanje mogu li trčati i ako ne mogu, kad ću moći?


Stres frakture su rezultat prekomjerne sile u istoj točci u neprikladnom vektoru, što rezultira omekšanjem kosti i na kraju pucanjem iste. Omekšanje i pucanje uzrokuju bolove. Sama ozljeda je najljepše vidljiva na magnetskoj rezonanci, kao i većina stvari koje tražimo, no cost benefit nam ne dozvoljava da radimo MR kad god nekoga nešto zaboli.

Zato i imamo algoritme, koji i te kako imaju smisla. Prvi je na redu rtg. Rentgen nam više isključuje stvari nego da dijagnosticira stres frakturu, a to je npr "normalna" fraktura, patološka fraktura ili promjena, npr uz koštanu cistu ili tumor kost lakše puca, pa to svakako valja provjeriti. Ja sam dosta ljut kad se rtg preskoči, jer uredan rtg puno znači, iako ljudi imaju dojam da su se bez veze slikali. To nije tako, ja sam sretan kad je rtg uredan, jer to znači da je vjerojatnost nečeg ružnog upravo pala na minimum. Ne jednom se dogodilo da se koraci preskaču, pa kad se vratite na rtg vidite da se radi o koštanom procesu, a onda je pitanje zašto se to nije radilo itd itd.

Uglavnom s rentgenom se započinje dijagnostika koštano mišićnog sustava. Tko to fula nije ok. Može li se direkt na MR? Teoretski da, ali to nije ekonomski isplativo niti izvedivo. Zato baš imamo rtg.


Ultrazvuk je vrlo koristan u dijagnosticiranju stres fraktura, ali nekad ni tako nije lako uhvatiti stres frakturu. Treba dosta znanja i nekad dosta traženja. MR je superiorna metoda, odslikaš npr. stopalo, sve kosti crne, a stres fraktura blješti bijelo, nemreš fulat nikak. Tu ih možeš loviti i u fazi prije same frakture, dakle u fazi stresa.


Drugi dio pitanja je onaj koji postavljaju samo sportaši manijaci :) Dakle kad se čovjek može vratiti bilo kojem sportu ili vježbi nakon ozljede? Kad ozljede više nema. To ovisi o veličini i stupnju ozljede, o rehabilitaciji i svim drugim faktorima koji manje ili više utječu na to. Ne postoje super ljudi, ne cijeliš brže zato što si sportaš itd itd. Tako da to ostavljam najčešće u domeni zdravog razuma pojedinca, što je nekad naravno i ne toliko dobra odluka, ali trudim se maksimalno educirati ljude za vrijeme pregleda.


Ovu sam, naravno isto ukrala, ali baš mi se svidjela. I mislim da paše uz gornje pitanje

Slovite kao liječnik koji pristupa pacijentu kao osobi, a ne kao samo još jednom problemu u nizu što biste savjetovali u toj situaciji? Mislite li da se ozljeda mogla spriječiti i kako, ako je? Najčešće je stres fraktura dijagnosticirana nakon što sve prođe, jedini lijek je mirovanje, postoji li nešto drugo? Nekako da se zna da je u pitanju stres fraktura, a ne upala živca ili istegnuti mišić.


Naravno da se ozljeda mogla spriječiti, jer se radi o ozljedi koja je direktno vezana ili za prenaprezanje ili za krivi statičko dinamički obrazac pokreta uz prenaprezanje. Što znači da bez prenaprezanja nema stres ozljeda. Prva stres fraktura je bila kod kolegice koja je svaki dan na traci trčala između 6 i 10 km. Nije ni čudo da je kost poludila. (Majkobožja! Pa ak je na traci otčala 10 km nije ni čudo, nakon 10 km na traci ostariš minimalno 20 godina, (op. a.))


Jedan od najvažnijih komunikacijskih kanala nije onaj s drugim ljudima nego sa samim sobom. Branimir Vajda moj dragi mentor i prijatelj je odavna govorio da treba komunicirati sa svojim tijelom, to pogotovo vrijedi za sportaše, profesionalce svakako, ali još više amatere, jer upravo oni imaju poriv odigrati tekmu bez zagrijavanja, trčati veliku rundu bez konde itd...

Ako uopće izdržiš pola sata

Trkači se rijetko lome, ali češće trgaju ligamente i to ne nužno samo one oko zglobova, ozljede stražnje lože su vrlo česte. Ja sam imala takvu nekoliko puta, gdje sam počupala ligamente stražnje lože lijeve noge, dobila podljev ispod koljena i doktorica me poslala na UZV. Liječnik me pogledao, rekao mi: "strgali ste ligamente, morate se paziti

i nemojte trčati. Proći će." Ok, da će proći kad-tad to sam znala i sama, ali prije nego što me izbacio iz ordinacije nisam uspjela pitati i kaj sad? Kak to? Koliko dugo? Hoće li mi ozljeda ostaviti posljedice? Jer trkači su, kao i pretpostavljam većina sportaša posebno osjetljivi na ozljede i pokušavaju na razne načine umanjiti početnu ozljedu, pa onda zakompliciraju stvari.


Malo sam odgovorio i u prošlim pitanjima na ovo. Sport je divna stvar, ali sport je itekako i patologija. Nema zdravog sportaša, svi imamo posljedice od sporta.

Kad se dogodi ozljeda jako mali broj ljudi ima normalnu reakciju, a ta je: pričekat ću koliko treba, odraditi fizikalnu, pa se polako i postepeno opet vraćati tamo gdje sam bio.

Puno češće je da npr nogometaš koji je prošli tjedan bio s istegnućem stražnje lože ovaj tjedan dolazi s rupturom mišića, jer je mislio da može.

Komuniciranje sa svojim tijelom je od esencijalne važnosti za zdravlje, ne samo lokomotornog sustava, nego čitavog organizma. Tijelo razgovara s nama, nekad preko srca, nekad preko kože, nekad preko probave, a vrlo često kroz bolove u mišićima, tetivama ili zglobovima. Ako čovjek to osjeti pa ide protiv toga onda su teže ozljede logična posljedica.

To je nekakva šovinistička negacija sebe, kroz koju čovjek umišlja da je hrabar ili otporniji od drugih, a završi krhak i u bolovima baš kao i svi ostali.

Nema ničeg lošeg u pauziranju, osvještavanju pokreta, tijela, rehabilitaciji i povratku na stazu. Dapače, to na duge staze donosi samo dobre efekte.

Kad je i doktor na rehabilitaciji...

Zagovaratelj ste i promotor kretanja, pa samim time i bavljenja sportom, ali prvenstveno kretanja. Zanima me vaše mišljenje zašto je tako uvriježeno mišljenje da trčanje šteti koljenima, da trčanje nije zdravo? Zašto nitko ne kaže da je skijanje opasno za koljena, ili košarka, nema hajke na nogometaše ili neke druge sportove? Zašto baš trčanje? Čak i na početku vrlo popularne knjige "Rođeni za trčanje" autor propituje jel trčanje dobro i zašto nije, a kao bavi se temom jesmo li rođeni za trčanje.


Ja se u potpunosti slažem da smo evolucijski stvoreni za dugo i brzo hodanje, trčkaranje i povremeni sprint. To je naš operativni sustav. Također smatram da ljudi vole pretjerivati, najčešće da sebi ili nekom drugom dokažu nešto potpuno nebitno i na tom putu često znaju stradati. Jednako tako znaju stradati i koljena. Za vrijeme trčanja koliko se često napravi pauza, čučne, pobere neki cvijet, čeka u zasjedi ili nešto slično? Rijetko. A evolucijski bi to bilo jednako potrebno. Trčanje je sigurno najmanje opasan sport od svih navedenih. Svi drugi sportovi imaju zajamčene teže ozljede s godinama bavljenja. Svi košarkaši u penziji muku muče sa zglobovima, kralježnicom itd, baš od previše skokova, trčanja, treninga...

Timski sportovi su praktično uvijek kontaktni, pa tako i nastaju ozljede, koje često znaju biti i vrlo teške s dugim oporavkom, što smo svjedočili kroz mnoge karijere nogometaša ili košarkaša.

A zašto su se ljudi napikirali na trkače ja stvarno ne znam.


Koje je vaše mišljenje vezano uz veliki porast trkača u posljednjih nekoliko godina. Ne možemo reći da je to jeftin sport, jer nije, ali popularnost ne jenjava.


Super je da se ljudi više kreću, tako da sam ja sretan da postoji taj trend. Također sam i malo nesretan jer vidim da u školama trčanja ljudi više uče kako nabiti kondu i izdržati određene dionice, a sve to uz potpuno krivi rad nogu. Vidim puno "patkica" kako trče u skupini, a nitko to ne adresira. Krivo trčanje vodi u bolove, a to vodi meni u ordinaciju. Trkači su mi među češćim klijentima što se sportaša tiče, baš zbog nekih glupih bolova u zglobovima ili mišićima.

Ako se prisjetimo posljednjeg lockdowna, tada se razvila dosta velika hajka, na trkače, ali nitko nije dizao hajke na šetače pasa, recimo, koji su se i još uvijek se intenzivno druže i to ne poštujući socijalnu distanciranost, dok su trkači birali i vrlo često i dalje biraju mjesta gdje nema ljudi, ne trče u grupama, hajka je i na teretane. Kako se riješiti te stigme i kako preživjeti i zimu i treniranje u doba korone?


(Bedačo! Bedačo, bedasta! Pa on ima psa! Gdje ti je bila pamet kad si postavljala to pitanje i prozivaš šetače pasa? Jao meni! Ponekad, zbilja ponekad, se čudim samoj sebi, onak zbilja se čudim kak mogu lupit tak nekaj. Al' kad je bilo tako, zapravo. Ok, ne kažem da su svi šetači pasa bili u grupama, ali veća je hajka bila na sportaše nego na šetače pasa.)

Moram priznati da meni osobno nema ništa gadnije nego kad se neki trkač u punom trku očeše rame uz rame a njegov duboki izdah završi na mojoj faci tako da osjetim što je jeo i koliko pere zube. I to je često, nije rijetko. (Nadam se da je tu mislio na sudar, a ne na pranje zubi, op. a.)

(Ajme. Ne znam koji su to, ali ja sigurno nisam. Ja tak mrzim kad ima puno ljudi oko mene kad trčim, nepoznatih ljudi i ne volim se sudarat s ljudima, nikako. Ali vjerujem da ih ima i da, to nije nimalo ni ugodno ni lijepo. Dakle, trkači pazite malo.)

Ja sam svaki dan u Maksimiru, to mi je svakodnevnica. Ne postoji bon ton da malo zastanu, promijene putanju ili hvataju širi krug, naprosto trče dalje kao da mene nema ispuhujući čitav sadržaj uspuhanih pluća meni u facu. Nikad to nisam razumio i ne mogu.

(Hm... Dijelom se slažem dijelom ne. Ovu zimu sam htjela, ne htjela provela puno vremena u Maksimiru, kojeg da se razumijemo nikako ne volim, i mogu reći i da su šetači dosta nekulturni. Ne branim trkače, nikako, ali da bi šetači mogli malo pripazili na lijepu naviku desne strane, dakle da se drže svoje desne strane u kojem god smjeru išli, da ne mašu sa štapovima i da sveukupno vode računa i o drugim sudionicima u prometu na šetačkoj stazi, zbilja bi mogli.)

Što se tiče lockdowna i trčanja mislim da bolje ne može. Ja sam u to vrijeme trčao i hodao s maskom.

I sad treba ljude animirati da idu van, da se ne grupiraju i da rade sami za sebe. Nekima je to lakše izvedivo, drugi mogu samo u krdu trčati. I to je legitimno. Treba vagnuti rizik i ono što čovjek želi. Ja nema ništa protiv jednog ili drugog. Osobno imam više obzira prema drugim ljudima i pazim da im ne ulazim u "personal space" i ako onda nikako bez maske, jer su takva vremena. Potpuno se slažem da je rizik teretane manji od rizika birtije, (dok sam ja smislila i krenula objavljvati intervju, nije bilo ni teretana ni birtija, op.a) nemam što za dodati.

Poruka je dakle da trčite i dalje, po mogućnosti solo ili u mini grupama i pokušajte biti obazrivi prema nama drugima koji koristimo iste staze, ali bi voljeli da nam ne dahćete u facu baš direkt :)


(Pa ja ću svakako pripazit još više, a nadam se da će ubuduće i svi koji budu pročitali ovaj intervju. Ok, nije to puno ljudi, ali ipak.)

Ovo je jedna iz 2016., ali stavila sam ju za jednog drugog meni jako dragog influensera... Marekoviću samo za tebe

I za kraj, (ako dođete do tuda), je prehrana i trčanje. Pretpostavit ću da znate da svaka kila manje na maratonu znači minutu, a to je užasno puno, ako uzmemo u obzir da su svjetski rekordi u maratonu padali i za par sekundi i to teškom mukom. Ali koliko je malo kila malo, a da ne bude premalo? Kako, osim zdravom pameću, koje ponekad ultraši baš i nemaju, stati na vrijeme...


Ja nisam pobornik ekstrema, pa tako ne razumijem taj poriv za što bržim istrčavanjem 40 kilometara i sličnim pothvatima. Uz ekstremne sportske pothvate ide i ekstremna prehrana, koje također nisam pobornik, pa tu ni na jedno ni na drugo ne mogu imati odgovor koji bi zadovoljio vas ekstreme ljude :) Smatram da u životu jednostavno treba imati mjeru. Kako sa sportom, tako i hranom.

Anoreksija je ozbiljan zdravstveni problem, kojeg se ne osjeti dok si zdrav, ali ako pokupiš npr. pneumokoknu upalu pluća može značiti kraj života.

Znanost o prehrani nije jednako čvrsta kao znanost o lijekovima ili drugim terapijskim pristupima, pa počiva na puno znanstvenih hipoteza, koje su više ili manje pokazale da imaju smisla. Gubitak elektrolita npr može predstavljati ozbiljan problem, ali o tome je većina trkača bar osvještena.


Kao i u vezi pandemije tako i u vezi prehrane i intenziteta sporta moram pozivati upravo na taj zdrav razum. Ako vam netko da neku konstruktivnu kritiku, pokušajte ju dublje promotriti i vidjeti ima li to smisla ili ne. Ipak je zdravlje na prvom mjestu, a ne sportski rezultat. Pohvalno je baviti se sportom, uz to vas molim samo da čuvate i sebe, jer inače sport postaje patologija.



Hvala doktoru Natku Becku koji mi je dao dopuštanje da drmnem nekoliko njegovih fotki s interneta, a ja sam si odabrala one koje su meni bile baš super, a i one koje bi mimikom lica prikazivale njega kad je odgovarao na moja pitanja, da sam ih mogla objaviti u živo.


Baš sam bila u grdom problemu s tim pitanjima i definitivno, ako bude drugi put, postavljat ću pametnija pitanja. Ne, ne! Ne možete me uvjeriti da nema glupih pitanja, ima, ima. Na kraju, kad sumiramo: nikad od mene novnarke za društvena zbivanja, ni u čemu ne treba pretjerivati (osim u trčanju, op. a.) i to bi bilo to. I da, ako boli, treba stati i dostojno tretirati ozljedu.


A sad ako ste stigli do kraja skoknite na podkast

jer tamo ultraške zvijezde pričaju o the Utrci koja će se održati za vikend.


475 views2 comments

Recent Posts

See All
bottom of page