Imala sam puno ideja za danas, ali onda sam sasvim slučajno neki dan naišla na jedan kratki film i od kad sam ga pogledala ne mogu prestati misliti o njemu. O životu, o stvarima o pogledima kroz prozor. Proteklih smo mjeseci bili dosta kod kuće i sigurno smo počeli zamjećivati stvari koje inače uopće ne zamjećujemo. Ja volim gledati kroz prozor, volim potok koji teče ispod mog prozora i volim svoje dvorište. Volim pogled koji je uvijek isti i stalno različit. Promjene boja i svjetlosti.
U jednom od ranijih postova napisala sam da volim kratke priče i da između ostalog volim i kratke filmove. Nije dokumentarni. Ovaj je igrani kratki film.
Zove se "The Neighbors' Window" i na IMDB-u je dobio ocjenu 7.2 što je vrlo visoko, s obzirom da je kratki film i da je iz 2019. Dobitnik je Oskara 2020. za najbolji kratki igrani film (Short Film (Live Action)). Traje 20 minuta.
Film je inspiriran istinitom pričom koja se zove "The Living Room", a koju je ispričala Diane Weipert na podcastu Love + Radio.
Priča na podcastu traje 22 minute i jednako je dirljiva kao i filmska i preporučam da pogledate i poslušate i jednu i drugu. Podcast je emitiran 3. ožujka 2015.
Iznenadilo me koliko je redatelj Marshall Curry uspio u filmu napraviti istu atmosferu, kao što je to i u originalno ispričanoj priči. To se rijetko događa, uglavnom je situacija da film nije tako dobar kao priča ili knjiga. Ali ovdje, ovdje je atmosfera podjednaka.
Iskreno, ne mogu vam reći jel bolje prvo poslušati priču ili pogledati film. Ja sam prvo gledala film, onda sam slušala priču, tako da ne znam kakva bi bila moja reakcija da je bilo obrnuto.
U filmu ima tihih dijelova, pa ga je dobro slušati na slušalice, ali nije nužno, a podcast ima transkript priče, ali preporučam slušati, pa tek kasnije provjeriti u transkriptu, ako su vam neka mjesta ostala nerazumljiva.
I da, film je inspiriran pričom, ali nije identičan priči.
Kad sam vidjela naziv filma i prve kadrove, sjetila sam se jedne fotke koju sam relativno nedavno objavila na svom IG profilu. Fotka, ko fotka, ali tek kad sam ju objavljivala sam vidjela detalj koji nisam zamjetila ranije.
Dakle, osnovna mi je namjera bila uhvatiti Veneru i Mjesec, ali sam uhvatila i susjedu u prozoru.
Moja zgrada je dovoljno daleko od susjedne da se baš ne može vidjeti u nečiju spavaću sobu i definitivno se ništa zanimljivo ne dešava prekoputa. Dodatna otežavajuća okolnost za moje špijunske namjere je, da je ispred zgrade park i da drveće uglavnom zaklanja pogled na susjedne prozore. Treća stvar je i da su prozori zbilja mali, pa se ne može baš viriti unutra. Ali, eto, ponekad se može vidjeti i nešto zanimljivo.
I tako, stanite uz prozor, upalite podcast i poslušajte priču. A onda pogledajte film. No, ne mora nužno biti tim redom.