Baš me zanima sjećate li se iz osnovnoškolskog zemljopisa granice između Europe i Azije? Način na koji ja pamtim stvari je ponekad zaista čudnovat, bitne stvari mi ispare iz glave, a onda jednu tako, relativno nebitnu stvar pamtim godinama.
Granica između Europe i Azije ide ovako:
planina Ural - rijeka Ural - Kaspijsko jezero - Kumsko-manička udolina (ili Kumo-manička udolina) - planina Kavkaz - Crno more - Bospor i na kraju Dardaneli. Ovo s Kavkazom nisam baš skroz sigurna, jel po novome, jer ja se sjećam samo te Kumo-maničke udoline koja je zapravo dolina rijeke Kume i spaja Kaspijsko jezero s Crnim morem. Mislim malo južnije je i Kavkaz, pa je to valjda kako kome paše.
Ne biste vjerovali kak je teško iskopati kartu na kojoj je ucrtana granica između Europe i Azije (ovo je nacrtao Sasha Trubetskoy (https://sashamaps.net/))
Zašto ja sad raspredam o granici između Europe i Azije? Koga uopće briga? Pa, zapravo uopće i nije naka važnost, ali ta planina Ural mi je oduvijek bila ono, uuuu, Ural. Nešto daleko, tajanstveno, Rusko i relativno nedostižno.
Ipak, unatrag par godina, kad se spomene Ural mene to podsjeti na jednu skijaško-planinarsku nesreću i dokumentarac koji sam gledala o toj nesreći.
Da napravim malo digresiju, volim dokumentarce, najmanje one o životinjama kojih je najviše, ali volim dokumentarce. Ipak, ponekad me izbezumi kad rade dokumentarce o nekim neriješenim događanjima, nesrećama i sl, i onda namontiraju glazbu od koje mi se dižu dlake na vratu. Ljudi, gledam dokumentarac, a ne horor, već je sama tema jeziva, kud onda natrpate i jezivu glazbu.
I sad se vraćam na temu. Prije podosta godina gledala sam dokumentarac o planinarsko-skijaškoj nesreći na Uralu nazvanu Dyatlov Pass Incident ili Incident na prijevoju Dyatlov. Nesreća se dogodila 2. veljače 1959. godine i u njoj su na poprilično čudan i bizaran način stradali svi članovi ekspedicije. Ono što je zapravo čudnovato je to da su stradali na gotovo nerazjašnjen način. Ok, smrzli su se, u to nema sumnje, ali zašto to je već priča za sebe.
To je planina na koju su se htjeli popeti ili na kojoj su zaglavili, nemam pojma, ali je lijepa
Dokumentarac je bio napravljen za današnje doba malo ekstremno, jer su prikazane fotografije s mjesta stradavanja bez da su zamućene, ili prekriveni dijelovi tijela ili slično kako se to često u današnje doba iz obzira prema svemu i svačemu radi. Ponekad mislim da su možda trebali malo i filtrirati, ali božemoj.
Što se zapravo dogodilo, nitko točno ne zna. Teorija je puno, a činjenice kažu da su studenti s Uralskog politehničkog instituta, svi redom vrsni i iskusni skijaši, penjači i planinari odlučili napraviti treking izlet na planinu Otorten (zove se Gora Otorten) visoku 1.182 metra, pa se preko nje spustiti na drugu stranu. Prijavili su treking po trail stazi broj 5, koja je za to vrijeme, a mislim tu na zimu, označena oznakom "Caregory III" odnosno najteža, a prijavili su 11 članova ekspedicije.
Eto njih desetero...
Malo dvojbi oko članova ekpedicije. Iako je bilo prijavljeno 11 članova, jedan član, Semyon Zolotaryov, je bio prijavljen i kao član druge ekspedicije. Malo mi prema popisu članova ekspedicije fali ljudi... Ali, kakogod, na put je krenulo osam muškaraca i dvije žene.
Vođa ekspedicije je bio Igor Alekseyevich Dyatlov.
Iz Sverdlovska (danas se zove Yekaterinburg) grupa je krenula 23. siječnja 1959. vlakom i u Ivdel su stigli 25. siječnja.
Originalna fotografija jednog od članova grupe, iskrcavaju se iz kamiona u Vizhaiju
Iz Ivdela su uzeli neki kamion da bi stigli do zadnjeg naseljenog mjesta na njihovom putu, do sela Vizhai.
Pogled na Vizhai (to sam na internetima našla, nije baš bilo jednostavno)
Iz Vizhaia su 27. siječnja pješke, na skijama, krenuli prema Gori Otorten. Jedan od članove ekspedicije, Yuri Yefimovich Yudin, se razbolio i 28. siječnja je napustio ekspediciju. Onaj tko je brojao, trebalo ih je biti 10, jednog su ili krivo prijavili ili krivo brojali i kakogod, ispada da ih je na kraju devetero nastavilo prema Gori Otorten. Grupa je 31. siječnja stiigla u podnožje brda i počeli su s pripremama za uspon.
Na početku je izgledalo da se baš dobro zabavljaju
Sad opet moja opservacija. Dakle, prema dostupnim fotkama to meni izgleda otprilike ko da su došli na Velebit, na Dušice pod Sveto brdo i planirali uspon. Čak je Sveto brdo više. Ok, tu treba uzeti u obzir da je bila zima, s puno snijega i da je dan jako, jako kratak tamo na sjeveru, jer iako taj dio sjevernog Urala ne ulazi u Polarni krug, nije ni tak daleko.
Panoramski pogled na Ural, a vrh koji se vidi Hoy-Ekva (733m)
Dakle, složili su si logor i odvojili dio hrane i opreme koja će im trebati za povratak. Sljedeći dan su počeli uspon na vrh, a izgleda da su planirali doći do vrha, prijeći prijeko, kampirati tamo pa se idući dan vratiti u bazu i doma.
Opet si prevodim priču, dakle, pripremili su logor na Dušicama, planirli doći na Sveto brdo, spustiti se do Ivinih vodica i tamo kampirati i onda natrag na Dušice i doma.
Članovi kespedicije
I sad su krenuli problemi. Vrijeme se pokvarilo, digla se sniježna oluja, vidljivost je bila nikakva i izgubili su smjer, te umjesto prema Gori Otroten skrenuli zapadno prema vrhu Kholat Syakhl ili prevedeno "Dead Mouintain" - Mrtva planina. I kad su shvatili da su se izgubili odlučili su postaviti kamp, baš tamo gdje su se našli na obronku planine, a nisu ni pokušali spustiti se kilometar i pol nizbrdo do šume, koja bi im ipak pružila bolji zaklon od nevremena. Eh, sad, stvar je u tome da možda nisu mogli jer je vrijeme bilo zbilja loše, kako god napravili su kamp tamo gdje su se našli, na pola planine. Yudin, član ekspedicije koji se vratio zbog bolesti, smatra da je vođa Dyatlov možda želio vježbati kampiranje na padini planine, što bi bilo logično razmišljanje s obzirom da u ipak kampirali na neuobičajenom mjestu ili nije želio izgibiti visinu koju su postigli.
X označava vrh Kholat Syakhl, a kockica mjesto gdje su postavili šator
Vratimo se na prilike trekinga prije GPS-a, mobitela, satelitskih telefona (i da je u to vrijeme bilo satelitskih telefona, a nije, oni ih sigurno ne bi imali). Dyatlov je obećao javiti se klubu telegramom, kad se vrate u Vizhai, ne prije 12. veljače, ali vjerojatno i nešto kasnije. Kad se nisu javili 12. veljače, nitko nije baš bio zabrinut, jer se sve moglo otegnuti, a i pretpostavka je bila da baš ne budu jurili navrat-nanos. Onda je došlo 20. veljače, a od njih još nikakve poruke, pa se sad rodbina već malo zabrinula, pa su prisilili Institut da pošalje ekipu za spašavanje.
Spašavatelji su na mjesto bivka na Kholat Syakhl stigli 26. veljače. I sad počinje kak bi rekli narodski "veselje".
Stanje logora je izrazito zbunilo spašavatelje. Mikhail Sharavin, student koji je pronašao šator je rekao "da je šator bio napola srušen, prekriven snijegom, prazan, ali da su sva oprema, stvari i cipele bili u šatoru". Ono što je još čudnije je to da je šator bio prerezan sastrane, iznutra. Moglo se pratiti stope devereto ljudi koji su se iz šatora razbježali bosonogi, u čarapama ili s jednom cipelom (dakle u nekoj panici) na suprotnu stranu od brda, prema šumi u krugu od kilometar i pol. U šumarku od šatora udaljenom kakvih 500 metara, pod nekim borom pronašli su tragove male vatre i prva dva tijela. Grane na boru su bile slomljene do visine od 5 metara, kao da su se penjali da vide gdje bi mogao biti logor. Na potezu od šatora do šumarka nađena su tijela još troje trekera, među njima i Dyatlova, vođe ekspedicije, ali oni su bili okrenuti prema šatoru, kao da su se željeli vratiti.
Fotografija šatora kakvog su našli spašavatelji
Pronalazak ostale četvorice planinara trajao je više od dva mjeseca. Nađeni su 4. svibnja ispod nanosa od četiri metra snijega u jarugi kakvih 750 metara udaljenoj od ulaza u šumu.
Službena je istraga započela odmah po pronalasku prvih petero planinara. U sve se uključila i vojska. Za prvih petero ustanovljeno je da su umrli od smrzavanja i na njima nisu nađene nikave druge ozljede.
Stvari postaju čudne, pronalaskom ostalih četveoro planinara. Troje planinara imalo je ozbiljne ozljede glave, a dvoje ozljede prsnog koša. Ozljede su bile toliko ozbiljne da se mogu usporediti s ozljedama prilikom automobilske nesreće, ali nije bilo vanjskih ozljeda koje bi bile povezane sa frakturama kostiju, otprilika kao da su bili podvrgnuti jako visokom tlaku. Neka su tijela imala ozljede nanesene nakon smrti, što nije čudno jer su nađeni u nekoj jarugi pa su te ozljede mogle nastati i od utjecaja vode.
I sad dolazimo do prave zavrzlame. Snježna oluja visoko gore na sjeveru, zima, temperatura između -25 i -30 stupnjeva, a svi planinari nađeni su samo djelomice odjeveni, bez cipela, u čarapma, neki su nađeni zamotani u poderanu odjeću sudrugova koji su, očito umrli prije.
Istraga je pokazala: da od devet članova ekspedicije šest ih se smrzlo, a troje je umrlo od smrtonosnih ozljeda, nisu pronađeni tragovi drugih ljudi oko mjesta stradavanja, nisu pronašli tragove životinja, iako je malo vjerojatno da bi od životinja bježali iz šatora. Šator je bio razrezan iznutra. Umrli su 6 do 8 sati od zadnjeg jela, a tragovi pokazuju da su članovi grupe šator napustili samostalno pješke (nitko ih nije gurao ni vukao ili bilo što drugo). Odjeća jednog člana ekipe je bila lagano radioaktivna. Nije bilo preživjelih.
Misterij samotakav! Pogotovo kad se uzme u obzir da je područje nesreće vojska zatvorila za sve skijaše i posjetitelje na tri godine.
Postavlja se pitanje što se dogodilo da su usred noći polugoli napustili šator i to ne kroz vrata nego tako da su ga prerezali iznutra?
Službena istraga je zaključila da su stradali od "compelling natural force" nesavladive prirodne sile, a to bi bila napad životinja, lavina, od noćnika (katabatic wind) jakog noćnog vjetra, pločaste lavine ili uragana. U dokumentarcu koji sam gledala jedna od teorija zašto su izašli iz šatora je bila da su se otrovali ugljičnim monoksidom, od kuhala. Ali da je to tako onda bi ostali u šatoru ili bi netko od prisebnijih otvorio ulaz u šator... Ili ne bi? Kakogod, pomanjkanje svjedoka i nejasne činjenice vezane uz stradavanje bile su plodno tlo za razne teorije zavjere.
Neki su čak tvrdili da ih je napao Yeti, drugi da su bili žrtve nekog vojnog eksperimenta, spominjali su se i izvanzemaljci...
Jedna od mutnih fotki, a za figuru na fotki misle neki da je Yeti
Sve skupa je vrlo čudno i neobično, jer grupa je bila sastavljena od iskusnih skijaša i trekera, koji su se ponašali jako čudno i neobično.
Više od 60 godina, incident na planini Kholat Syakhl izazivao je razna zanimanja, provedeno je nekoliko istraga, ali nitko nije uspio sa sigurnošću reći što se zapravo dogodilo. I sad nakon toliko godina, izgleda da su se znanstvenici ipak uspjeli približiti rješenju misterija. Navodno je uzrok nesreće ipak lavina.
U članku "Unsolved mystery of Russia's missing hikers may have finally been cracked" (https://www.cnet.com/news/unsolved-mystery-of-russias-missing-hikers-may-have-finally-been-cracked/), kažu da su zahvaljujući simulacijama, analitičkim modelima i posuđenom diznijevskom tehnologijom, znanstvenici zaključili da su devetorici avanturista presudile vremenske neprilike.
Nakon istrage (https://scitechdaily.com/tragic-dyatlov-pass-incident-using-science-to-explore-one-of-the-greatest-mysteries-in-soviet-history/), grupa ruskih znanstvenika 2019. zaključila je da bi krivac za nesreću mogla biti lavina, ali podaci se baš nisu slagali s tom teorijom, nije bilo nedvojbenih dokaza da je bila lavina, pa ni neka mala, a topografija i količina snijega nisu potvrđivali tu teoriju.
Prikaz kako je moglo doći do nesreće
Ipak tim iz Snow Avalanche Simulation Laboratory at the École Polytechnique Fédérale in Lausanne iz Švicarske, napravio je novu simulaciju koja je dokazala da je u pitanju bilo 16 stopa (4 metra) leda i snijega formiranih u pločastu lavinu. Dovoljno je bila mala da su se tijekom vremena izgubili tragovi lavine, ali dovoljno snažna da uzrokuje bježanje iz šatora. Ali još uvijek nisu uspijeli razrješiti pitanje ekstremnih ozljeda koje su neki od članova tima zadobili. Tu im je u pomoć pri analizi pritekao tim koji je radio film Frozen. Koristeći simulacijske alate s modelima za animaciju kreativnog tima filma Frozen, dokazali su bi ipak lavina mogla prouzročiti i takve ekstremne ozljede, navodno su ih zadobili tumbajući se u šatoru, koji nije baš bio pretumban, a i završili su jako daleko od šatora u šumi, kao da su bili otpuhani snažnim vjetrom ili nekim udarnim valom (od eksplozije, recimo). Kakogod, malo je dokaza što se zapravo dogodilo i zašto su svi trekeri nađeni izvan šatora.
Tako će ipak, misteriozna pogibija devetero skijaša ostati i dalje neriješena i uznemiravati duhove onih sklonih zavjerama.
Planinski prijevoj na kojem su planinari stradali, zvao se Padina 1079 (Slope 1079), a nazvan je u počast vođi ekspedicije Dyatlov prijevoj. Na kamenim gromadama postavljene su spomen ploče i avanturisti dolaze na treking ture. Ipak s obzirom da se radi o Rusiji, našla sam jako malo i ponuda za ture i fotografija, jer sve su samo povijesne fotografije. Da, s obzirom da je ta lavina ako je uopće bila lavina bila mala i nije pod sobom zatrpala stvari opremu, nego su sve stvari nađene u zaklonu šatora, ima jako puno fotografija, jer su planinari sa sobom imali čak pet fotoaparata i dosta su se naslikavali. To dosta, znači da su imali role sa po 36 snimaka što je za ono vrijeme zbilja puno.
Kamene gromade na vrhu prijevoja na planini Kholat Syakhl
Na temu nesretnih trekera snimljena su dva filma (horora, naravno), napisano je nekoliko knjiga ima poprilično rasprava po internetima...
Tko hoće gledat dokumentarac: (ovo je samo jedan od i da kad gledate ovaj isključite zvuk...)
A ima i podcast:
Ali kako god bilo, nesretna sudbina svih devetero članova ekspedicije još će dugo golicati maštu i biti plodno tlo za sve željne avanture i misterija i teorija zavjera.
A Ural? Ural, zanimljiva daleka planina... Treba je posjetiti.
Narodnaja - najviši vrh Urala (The Good Team)
