Cijeli ovaj tjedan dio godišnjeg provodim u Varaždinskim Toplicama. Moja je mama rodom iz Toplica i ja sam sva svoja mlada ljeta provodila kod bake. Starci bi me doslovno prvi dan ferija, što je bila subota, istovarili kod bake i vratili bi me natrag u Zagreb u nedjelju prije nego je trebala početi škola. Prekrasna, duga topla ljeta. Ona vrsta dosade koju samo djeca znaju osjetiti. Vrućina i titravi zrak, miris zemlje i šume nakon pljuskova.
Nisam imala nikakvih ograničenja ni obaveza. Imala sam starije bratiće koji su me nekim čudom htjeli vući sa sobom, a i njihovi prijatelji su me i tolerirali i podnosili. S obzirom koliko vremena sam provodila s njima, očito je da im nisam smetala. Imala sam i sestričnu koja je isto stara kao i ja i dok ona nije imala obaveza kod kuće igrale smo se zajedno.
Bilo je to vrijeme prije mobitela, vrijeme kad smo baka i ja jedva čekale da moji starci odu za Zagreb, da nas dvije u miru možemo gledati najnoviju epizodu Sandokana. Vrijeme crno-bijelih televizora i nekih drugih i drugačijih želja i snova.
Toplice su tada ljeti bile pune ljudi i to najviše pacijenata Bolnice za rehabilitaciju. Nekada je bilo uobičajeno da u većim mjestima i gradovima postoji i kino. Druge zabave baš i nije bilo. U četvrtak je u kino dolazio novi film. Prva je predstava bila u petak. Na zgradi kina bila je oglasna ploča pod staklom, gdje je kinooperator stavljao plakat filma koji će se prikazivati taj vikend.
Pogled na zgradu nekadašnjeg kina. U ormariću za plakate danas svoje obavijesti ima planinarsko društvo
Varaždinske Toplice nisu veliko mjesto. Središnjim dijelom dominira crkva i Stari grad. Moja baka ima kuću u samom centru niti dvije minute hoda od glavne promenade i zgrade u kojoj je kino. Kino se tada zvalo "Kino Ljubelj". Pokušala sam pronaći neku fotografiju iz tog doba na internetima, ali nisam uspjela.
Dolazak novog filma bio je opće veselje, jer se nikad nije znalo koji će film biti sljedeći. Ili barem ja nisam znala. Super je bilo i to što ako nam se film svidio onda smo išli na sve projekcije.
Cijelo mjesto u jednom kinu. Svi su se poznavali. Svi su znali tko je čiji i kako se tko zove i tko je domaći, a tko je "kod bake na feriju". I da, bilo je to kino sa običnim drvenim sjedalima, gdje su veliki smetali malima, gdje su face sjedile u prvom redu i doslovce ležali na sjedalu s nogama ispruženim prema naprijed da bi mogli pratiti projekciju. O, da i kino u kojem se projekcija filma prekidala na pola kako bi majstor od filma promijenio rolu.
Tu kratku pauzu neki su koristili kako bi brzinski popušili cigaretu na izlaznim vratima kina, mi mlađi smo komentirali ono što smo vidjeli. Nije bilo kokica, nije bilo velikih papirnatih čaša sa sokovima. Žvakale su se žvake i trčali smo u WC popit vode ak smo bili žedni. Dvorana je mirisala na ugrijanu filmsku traku i prašinu.
Voljela sam ići u to kino. To se jednostavno moralo. I tako je jedno davno ljeto u Toplice došao film "The Count of Monte-Cristo" s Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi. Mislim da nema osobe koja ne zna za taj film. Film je snimljen 1975., a kako je tada trebalo dosta da dođe u Hrvatsku ili u Jugoslaviju, kako kome paše, pretpostavljam da je u Toplice u kino stigao negdje početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, što znači da sam mogla imati 10 godina, sigurno nisam imala više, mogla sam imati manje. U to vrijeme smo u kino išli sami, jer zašto bi me baka vodila do kina, kad mi je trebalo tri minute da stignem do tamo a ionako je išlo cijelo mjesto.
Dakle, odlazak u kino. Kuća moje bake je pomalo u rupi između kuća i ima veliku okućnicu. U to doba nije baš bilo svjetla na svakom koraku i kad je pao mrak znalo je biti poprilično mračno. Nekada je bakina kuća bila mlin, tako da su prozori s jedne strane dosta visoko, sa strane gdje je bio potok, ali s prednje strane su nisko do zemlje i zapravo se moglo lako uskočiti u sobu kroz prozor.
Ovo je kuća moje bake, snimana po mraku, jer kak drugačije
Ali vratimo se mi kinu i filmu, iako je sve ovo jako važno za priču.
Richard Chamberlain je u to doba bio jako popularan, velika zvijezda i mnoge starije cure i majke njihove, romantično su uzdisale za njim. Totalni zavodnik. Ok, ja sam bila premala i prenezainteresirana za njega, ali da je bio faca tada, bio je. Svi smo mi prije ili kasnije čitali Grofa Monte Christa Alexandrea Dumasa, to je bilo nezaobilazno. Od kad se na oglasnoj ploči pojavio plakat za film jedva smo dočekali prvu projekciju.
Projekcija je počinjala u 20 sati. U kinu su svi. Ja sa sestričnom i nekim njenim prijateljicama, moji bratići u prvom redu ili u zadnjem, kako tko. Totalno uzbuđenje. Počinje film. I siroti grof završi u tamnici... U filmu ima scena gdje zavodnik i prekrasni Richard Chamberlain sav u krpama i s dugom bradom kopa oko kamena u tamnici prije nego što će pobjeći i krenuti u osvajanje svoje ljubavi.
Strašni grof Monte Cristo
Ta je scena za mene bila prestrašna! Ja sam se apsolutno i potpuno prestravila! Mislim da sam jedva dočekala polovicu filma, da se u dvorani upale svjetla. Naravno da se film prekidao na najzanimljivijem mjestu i kad su se upalila svjetla u dvorani je bila potpuna napetost.
A ja? JA sam pobjegla iz kina.
Sestrični sam rekla da idem na WC i pobjegla sam iz kina. Od straha! Trčala sam cijelim putem do doma. Što nije uopće daleko, dvije, tri minute, ali bio je već mrak, a ako se sjećate nije baš bilo previše osvjetljeno. Uz to iznad bakine kuće je park i trebala sam projuriti uz taj mali parkić da bi uletila u dvorište, pa kroz dvorište u kuću.
Baka se malo začudila da sam već došla doma, ali kak sam ja uvijek bila od onih koja neki put dođem kasno, drugi put rano, uvijek u krivo vrijeme, pa nije previše ispitivala.
Kad sam uletila u kuću i u sobu, a situacija je tog trenutka bila takva da sam spavala u prednjoj sobi, odnosno u sobi koja ima najniži prozor u cijeloj kući, dakle, uletila sam u sobu i zatvorila sam prozor. Bila sam prestravljena!
To lice! Ta strašna brada! Te prnje! Za mene je to bilo previše. U to je vrijeme moja baka imala WC izvan kuće, pa je odlazak bio posebno traumatičan. Cijelu sam noć spavala sa zatvorenim prozorom. Ljeto je bilo jako vruće i kad je ujutro baka ušla u sobu, naravno da je ostala sva u čudu zašto imam zatvorene prozore. Naravo da joj nisam mogla reći: "od straha".
Za to vrijeme u kinu se ostatak mog društva pitao gdje sam nestala i kad su postali svjesni da sam pobjegla iz kina već su umirali od smijeha i naravno zločesto razmišljali kako će me zezati sutradan.
I možete misliti s kojim su me užitkom zafrkavali! Tko normalan pobjegne iz kina od straha! I to na "strašnog" Richarda Chamberlaina! Naravno da su svi znali, pa je tako i moja baka saznala i naravno da se i ona smijala.
A, božemoj! Ja sam uvijek bila osjetljiva duša i često sam se u kad bih ružno sanjala usred noći utovarila k šest godina mlađoj sestri u krevet. I dan danas znam vrlo intenzivno i emotivno doživljavati neke knjige i priče, filmove doduše rijeđe. Često me neke scene, posebno intenzivne, podsjete baš kad ne bi trebalo. Ipak ničega se nisam tako prestrašila kao bradatog i prnjavog Grofa Monte Crista.
Ostatak ljeta sam bila predmet lagane sprdnje, ali kako je svaki tjedan dolazio novi film svi smo našli nove zanimacije. Doduše, kad sam trebala navečer ići doma sama jurila sam ko "stekla" kak bi Zagorci rekli, dok nisam dojurila do kuće.
Godinama kasnije gledala sam ponovno taj film. Od tada još puno puta i nikad me se više nije dojmio na taj način. Još uvijek se pitam zašto me toliko prestrašio, jer uopće nije strašan, Chamberlain nije čak ni zgodan, a ni scene nisu tako strašne kako se to mom desetogodišnjem mozgu učinilo. Ipak, iako su od tada prošle silne godine još uvijek osjetim natruhe te jeze i straha. Naravno da je današnjoj meni sve to jako smiješno, jer tko normalan pobjegne iz kina.
Na žalost danas više kino ne radi. Dvorana postoji, stolice su nove i tapecirane, povremeno se održavaju događanja u toj dvorani, ali natpisa nema odavno. Svi smo poprilično ostarili, ali svaki put kad prolazim uz tu zgradu, kad od mame koja sad živi u bakinoj kući idem u tetinu kuću u kojoj sad ljetujem, sa sjetom se sjetim tih dana. Meteža pred kinom i nestrpljenja da se otvori blagajna kina. Zavisti, ako nisam došla na vrijeme, a nikad nisam, kad se mijenjao plakat za novi film, jer nisam uspjela užicati plakat koji mi se sviđao.
Bila su to neka lijepa vremena, duga topla i pomalo dosadna ljeta. Polagana i spora. Djetinja.
Comments