Ne da mi se. Ne mogu. Ok, mogu trčati, voziti bicikl i uživati u tome. Ali jednostavno ne mogu sad opet virtualnu trku. Početkom mjeseca imali smo prvu. Kao buntovnički odgovor na zaključavanje u domove, a #ostanidoma i ljutnju svih onih koji ne razumiju da trčati se mora. Pa makar i malo i po mraku da te nitko ne vidi. Na samom početku, šok od zatvaranja u domove, od praznih polica u dućanu bio je toliki da samo imala problem, laganu agorafobiju kad sam trebala izaći van. Prvih 5 km sam napravila onak, ad hock, navečer, po mraku, jer morala sam izaći iz kuće. To je bilo prije potresa, prije svega.
Mentalno nisam bila u stanju pratiti zadane ritmove treninga, pa bih samo trčala. Koliko je danas ukupna dužina? 10 km 15, 18... Ja bih se potrudila otrčati toliko. Nedostajala mi je moja grupa, ljudi, druženje... A tempa i brzine ionako nikad nisam voljela, sama se gotovo i ne mogu natjerati napraviti neki ozbiljniji tempo trening... Ok, mogu poludužinu, dužinu, ali 5 km na ovoj, 3 km na onoj brzini... Ne mogu. Za to mi treba grupa.
Vrijeme je prolazilo, malo su se hejteri pomaknuli na neke druge segmente, sve više ljudi je ipak izlazilo i trčalo, po nasipu, Sljemenu... Onda je došla prva virtualka. Koliko tko hoće, može, ima volje, snage... Da nije bilo Adrijane i Milane, nikad ne bih strčala dužinu Čazmanskog supermaratona i dospjela na prvo mjesto na klupskoj ljestvici. Još uvijek ne mogu doći k sebi! Da sam ja prva!
Onda je došlo natjecanje u 5 km. Gospode! To mi je patnja i na trci službenoj, a gdje ću sama! Ali, trka je, mora se. Zagrijala sam se, u tijeku zagrijavanja zaključila da je najbolje da idem stazu triatlonske petice na Jarunu, jer tu ne moram misliti kad i gdje moram stati, znam gdje počnem, okrenem i završim. A - ha! Moš mislit! Došla sam na start, duboko udahnula i zaletila sa ko sivonja! Punom snagom naprijed! I... logično nakon kilometar i pol... Glava kaže ne možeš više. Pluća kažu, mi odustajemo, noge gledaju gdje će pobjeć. Prvo sam usporila, pa sam stala, pa sam se predala i odustala. Odnosno, nastavila sam trčkarat u nekom bezveznom ritmu do doma, ispalo je 5 km. Na klupskoj ljestvici sam pred, pred zadnja. Ah...
Ali sad je virtualka u maratonu. Ne mogu. Psihički. Još sam prazna od prve virtualke, fali mi šušur prije natjecanja, napetost, iščekivanje. Prebrzo mi je to... PB u maratonu sam imala u Splitu. Ne. Mogu. Trčati. Opet. Odnosno mogu, ali ne za ocjenu.
Razmišljam kako ću to izvest, da istrčim maraton, da se ne ubijem, da uživam, a da baš ne guslam 5 sati maraton, ak sam manje od 7 trebala za 62 km. Zapravo, moram smisliti neku stazu da guslanje od 5 sati ima opravdanja. Ili brdo, ili nešto, nešto... Aaaa! Nemam pojma! A zapravo mi se ne trči maraton za ocjenu. Mislim, mogu i ne trčati, nikome ništa, ali neki mali zlobni opaki glas u meni kljuca, da moram. Da je bitno. I bitno je, ali nije bitno. Bitno je.
Ono, baš mi se ne da trčati za ocjenu. Nekako na početku, kad je još bilo mračno i hladno nisu mi toliko nedostajali treninzi, ali sad... Možda jer je prošlo toliko puno vremena, užasno mi nedostaje druženje u klubu, pivo, kokice i pričanje o budućim trkama, kukanje jer je prevruće, planiranje što ćemo i kako po ljeti... Nedostaju mi ljudi, ali ne svi oni koji bauljaju po svim mogućim zelenim površinama, kao da im život ovisi o tome, a zapravo u životu nisu prošli veću udaljenost od parkinga u Areni do prvog ulaza. Blah. Baš će to biti zanimljivo vidjet kako ću krepat i kako ću se i od kud ću se dovuć doma. Živi bili pa vidjeli. U subotu.
Comments