Čovjek: "Bilo je super, jel da?" Mi (Mr.PB i Namćorasta): Daaa... (onak, malo rezervirano) Čovjek: Ja već pet godina dolazim na ovaj maraton, ovo je prvi put da je ovakvo vrijeme (čitaj, pomalo oblačno i s par kapi kiše i pomalo sunčano) Ovo je baš lijepi, obiteljski maraton. Imamo mi u Sloveniji i natjecateljske, ali ovaj je skroz lagani, a i staza je lijepa... Ja: Staza je zbilja lijepa nije pretjerano brdovita... (Ja Dobriši: Trebala sam ga pitati jel su svi tak brzi...) Dobriša: Reci, koliko je išao peleton? Mi smo malo zakasnili na start, pa smo vas lovili, ali nismo vas uspjeli uloviti... Čovjek: Pa ne prebrzo, 40 km/h, poslije smo ubrzali na 50 km/h, to sam mogao pratiti neko vrijeme, ali sam onda posustao... Mi: ... (zbunjeni (Dobriša) i šokirani (ja) )
10 sati ranije. To isto mjesto. Arja Vas, kraj Celja, travnata ravnica ispred mljekare Zelene doline, start 16. rekreativnog kolesarskog maratona. Obrati pozornost na rekreativno.
Razglas: Tri...dva...jedan! Krećemo!
Mi: jebote, krenuli su, zakasnili smo na start!
U panici stavljam kacigu na glavu i zalet, po blatu, polju. U nekoliko sekundi bili smo na cesti i jurili za grupom biciklista koja je krenula sa starta. Nisam zakopčala kacigu, nisam navukla rukavice, panika na najjače! Trebamo ih stići. Kvadri mi gore, jurim najbrže što mogu, ali početni peleton izmiče. Onak? Kak? Pa tek smo krenuli! Nakon kakva dva kilometra shvatim da nisam upalila sat. Ok, nije tak strašno, malo sam u minusu. Pretičemo hitnu pomoć i pratnju na začelju, neke malo sporije bicikliste, jurimo, jurimo... Jurim ko luda, 27 km na sat, ali ne možemo nikako stići početnu grupu. Da je Dobriša bio sam, stigao bi ih, ali ja jednostavno nisam mogla.
Ovo nije baš zabavno, a trebalo je biti, prolazi mi kroz glavu. Dobriša me tješi da ćemo sigurno dostići one koji posustanu, ako ne prije na prvoj okrepi. Hm! Onak, odjurili su, ludo. U nekom trenutku ipak odlučujemo malo usporiti, jer postalo je jasno da nema nikakve šanse da ikoga stignemo. Nakon 15 km izgubili smo iz vida i auto koji je pratio glavnu grupu. U nekom nas je momentu prošla i Metla. Prilično frustrirajuće, moram priznati. Nikak mi ne ide u glavu kak to da nema nikoga tko je posustao, kakvi su to rekreativni trkači? Dobriša kaže da vjreojatno zbog promjenjive prognoze pravi rekreativci nisu ni došli, nego samo oni kojima je to trening. Ja nisam sigurna kaj da zapravo mislim. Šašavi Slovenci.
Mjesta kroz koja prolazimo su lijepa, pogledi na planine prekrivene niskim oblacima oduzimaju dah. Vrijeme je toplo, nema vjetra, ne pada kiša, malo je vlažno, jer je puno oblaka, ali meni, vječno pregrijanoj, to super odgovara. Put nas vodi prema Logarskoj dolini, koja je od mjesta starta udaljena 73 km. Dobriša povremeno stane da nešto poslika, ali ja ne stajem, stalno nekako u nadi da ćemo stići barem nekoga sa začelja. Put je, uglavnom ravan. Do prve okrepe na nekih 22 km, u Gorenju, morali smo se malo penjati, ali ništa prestrašno. Na okrepi gotovo nikoga, svi su već prošli, ali ipak bilo je nekog finog soka, voćnog napitka mljekare koja je bila organizator, ljubazne volonterke bi nas najradije nakrcale sa svim finim proizvodima, ali nemamo kam staviti. Ipak, nismo skroz zadnji, iz nas ima još par biciklista. Do cilja su bile još tri okrepe, a na jednoj smo pili neku finu rakiju od borovnice. Njam. Dalje nas je put vodio kroz zaista lijepu dolinu Soče. Mistični magloviti vrhovi, prekrasna rijeka. Dobro napredujemo. Nisam prespora, držim se na oko 20, 21 km na sat, osim na nekim jačim usponima, i malo pred kraj, kad sam već bila umorna. Vrtim bez pauze više od 3 sata. Nisam nikad toliko u komadu. Na kraju nam je trebalo oko 4 sata da stignemo na cilj. Nismo ni u jednom trenutku dostigli nikoga iz grupe, ali smo na nekih 10, 15 km do cilja počeli sretati prve bicikliste koji su se vraćali natrag u Celje. Mislim da ti nabrijanci na ušminkanim speckama nisu ni jeli, već se okrenuli i piči natrag. Klopa na cilju bila je super, dobili smo i gulaš i pivo i desert, kaizeršmarn! Na žalost nismo skužili da trebamo staviti brojeve za tombolu, pa nismo sudjelovali, a nagrade su bile zaista dobre. Treba zapamtiti za sljedeću godinu.
Povratak je bio začuđujući! Nizbro! Ide samo! Nevjerojatno, tek kad smo se počeli vraćati dobili osjećaj koliko smo se zapravo penjali. Povratak je bio puno ležerniji, pojavilo se sunce i bilo je zaista lijepo. Doduše, vjetar u prsa, ali nemreš imat baš sve :-) Ja: A da ti ideš ti malo naprijed? Da se ja malo šlepam za tobom? :-P Dobriša: Ma, može, ali ti se ne znaš voziti blizu... Ja: (plazim mu jezik dok me ne vidi) Budem naučila. I jesam, malo sam se učila voziti u zavjetrini.
Sveukupno, bez stajanja, za 140.57 km nam je trebalo 7:11:33, sa stajanjima oko 10 sati. Ja zadovoljna, odradila sam svoju prvu vožnju preko 100 km. I bez obzira kaj to baš i nije tak rekreativni maraton kak sam si ja zamislila, išla bih opet. Da vidim mogu li, i koliko držati ritam u glavnoj grupi, s obzirom da druge neke sporije grupe nije ni bilo. Sve u svemu super lijepi biciklistički izlet. Treba ići opet. :-) P.S. Nakon svega hamburger u Kumrovcu je bio najbolji ikad. A zvao se "Maršal". P.S.S. Definitivno moram naučiti voziti bez ruku. Ovak je frustrirajuće. Nemrem zakopčat kacigu ili obuć rukavice, a i ulasci u cilj mi nisu baš za neki umjetnički dojam. (Ok, obično u cilj ulazim krepana, ali bi na ruke u zraku mogla dobiti koji dodatni bod. Možda.)
(Objavljeno na Facbooku, 2. rujna 2018.)
Comments