U gaju tom, kukavica kuka, bez dečka bit svakoj je curici muka. On nek je gluh, suh k'o komarac, kakav je, takav je, čupav je, dlakav je, al' je muškarac.
Vrtim ja polako uzbrdo po Markuševečkom makadamu i pjevušim, više manje na glas. Nemam pojma zašto sam se sjetila baš te pjesmice, možda zato jer sam čula kukavicu u jednom trenutku, ali sad pomoći više nema, sad ću je pjevušit do gore. Ok, nije tak loše kak sam mislila i čim mogu pjevušiti znači da nije tak teško. Markuševečki makadam uvijek iz mene izvlači čuda neka. Prije koju godinu na zadnjem kolu Mrak kombe su me proganjali pesoglavci, sad kukavice. Ok, ak moram birati, kukavice su bolje.
Jedan selfie na startu. Markuševečki makadam stižem!
Nisam se nikad vozila po po cijelom makadamu, barem ne do gore. Jednim dijelom sam se spuštala, ali ne od Hunjke do Markuševca. Sad se penjem i moram si priznati da ili sam ja napredovala od lani ili je Markuševečki iako duži ipak blaži od Kustošijanskog. Ako ništ drugo, onda je barem povremeno malo u hladu.
Ovo je od Hunjke prema dolje. Lijepo je...
I tak pjevušeći dotaljigala sam se do Hunjke. Vrijeme i nije bilo baš bogzna kakvo, ali jogunasta Strela opet nije htjela mijenjati brzine, pa sam onak ko zadnji papak mijenjala prednju, jer još nekak ide kad zablokira stražnji mjenjač na najnižoj, ali kad je breg, a mjenjač blokiran na srednjoj ili visokoj brzini i nije neka sreća. No, nije to Streli prvi put da neće mijenjat brzine, pa se nisam baš previše uzrujavala. Ionako ću biti zadnje u poretku, pa me ne brine toliko. Meni se gušt voziti i pomirila sam se s tim da su svi brži od mene, pa uvijek dam sve od sebe, ali se ne uzrujavam previše ako mi slučajno ne ide baš kak bi htjela. Kratko muvanje na Hunjki, jer je baš glupo kad nemreš mrknut štrudlu i popit pivo, a čokoladica koju sam imala se skroz rastopila. Volim te super-duper bezglutenske, bez soje, bez masti, bez ičega čokoladice, ali svaki put sa sobom moram imat žlicu ak' ju hoću pojesti.
Dobriša na Hunjki. Umro čovjek od dosade dok sam se ja dotaljigala...
I tak krenemo prema dolje, dogovor je bio da me Dobriša čeka kod auta, jer sam ja vidjela par lijepih pogleda kad sam išla prema gore, ali kak je ipak bila trka, ostavila sam poglede za kad budem išla prema dolje. I dok sam se ja složila, poslikala, narihtala, srela neke drage ljude i malo popričala s njima, on je već bio na pol puta prema dolje.
Malo prirode, malo društva, selfie ili dva i ode vrijeme...
Uzbrdo nisam nešto brza, nisam ni nizbrdo, ali povremeno kad je vidljivost dobra volim malo olabavit kočnicu i pustit se. Markuševečki je većinom ok, ima par nekakvih jaraka za vodu u gornjem dijelu, pa su mi malo zubi zveckali kad sam se spuštala, ali uglavnom je ravan i dobro potaracan. Većeg kamenja ima samo u donjem dijelu. I taman sam si mislila kak će ovo biti jedan nezanimljiv dan i iako se nemrem riješiti te kukavice, nesmotreno pomislim da je jedini grijeh crne mačke, koja nam je prešla prek puta kad smo kretali, rastopljena čokolada i Kukavica na repeat. U jednom trenutku mog zveketanja prema dolje naiđem na veliki zavoj, nekog klinca na zavoju koji pregledava nekaj na mobitelu, dio makadama koji ide ravno, ali od tam dolazi neka buka i vika i pomislim da su to Njivice, jedva zaobiđem klinca i u zavoj i pustim kočnicu i fijuuuu.... Nakon kakvih 200, 300 metara malo mi čudno, neka voda i blato na putu, ne sjećam se toga prema gore, ali prema gore dobro da se sjećam kak se zovem i nastavim dalje. Malo mi je precrvena zemlja na tom dijelu, ali nema veze. Nizbrdo je, tvrdo je, nema kamenja....
Ne, ne, to NIJE prava čeka!
Škriiip, kočim ja, jer je ispred mene čeka i hajdmo malo fotkat, pa nemam skoro ni jednu fotku. I fotkam ja čeku i skužim medonju u čeki. Ček, ček, kak nisam vidla medonju kad sam išla prema gore? Ok, nisam stajala pa nisam ni zagledala da u čeki sjedi medo. Krenem dalje i pogled i reko, hajd da malo fotkam pogled, jer sam si neke poglede ionako ostavila za vrijeme kad budem išla prema dolje. Par fotki pogleda, nije onak lijepo kak sam zapamtila, ali ok.
I ovo NIJE pravi pogled. Nije da nije lijep, ali nije pravi
Fijuuuu! Pustim se ja nakon pogleda i ono lijevi zavoj, malo jači. LIJEVI ZAVOJ! Pasmater! Pasmater! Ja: A... Čuj, ja sam na krivom makadamu. D: (čujem kak prevrće trećim okom) Ok. Jesi daleko? Ja: A, a ne znam, kilometar, možda više. Ajd me nemoj čekati, ako se spustim izašla budem na branu kod Vidovca, onda mi još treba neko vrijeme do Markuševca. D: Vrati se gore, čekam te tu. (To tu je u Markuševcu na početku makadama, a trebali smo k mojoj sestri na pivo poslije). Samo se vrati. Ja: Ok. O karmo! O, karmo! I opet vrati se! Pasmater. Hvala nebesima da je dan, da sam na Sljemenu, ok, jesam na krivom makadamu, ali barem znam gdje sam i nema kopriva. Ali nemam vode, jer na Hunjki nemaš gdje dotočit, a nisam imala namjeru zaobilaznim putem natrag, pa nisam ponjela više... I sad treba ići uzbrdo. Ak se spustim dolje, zbilja će mi trebat dost do Markuševca, jer sam jako lijevo, istočno ili kakogod. A ništ. Ajdmo nabijat visinsku još se malo taljigat u hrčak modu uzbrdo, jer naravno da ako sam se do sad spuštala, sad se treba penjat.
Khm... Tu se lijepo vidi gdje sam zabludila... Do gore sam imala 11 km, a do dolje 14.53 km
Kak uzbrdo meni ide znatno sporije, nego nizbrdo, stignem malo bolje razgledat naokolo i razmišljati. Bila sam već tu na tom dijelu Vidovečkog makadama, i pješke i s biciklom. Pješke sam bila na MOF-Treku lani, a s biciklom onda kad sam sa Zdravkom išla od Kustošijanskog preko vrha i Hunjke do Vidovca, k Danijeli i onda natrag prek Markuševca doma. I dobro da jesam, jer da nisam, sad bi lijepo bila na Gorskom zrcalu i mislila si kak sam se tu našla. Kak sam se opet uspjela izgubiti? Markuševečki od Markuševca do Hunjke i natrag i nije nešto orijentacijski zahtjevan, samo ravno i kak se ja uspijem izgubiti na ravnom putu? Ja sam gora od čeških turista. Oni siroti nemaju pojma kam trebaju ići, ali ja kao znam kam trebam ići. Ili kam trebam stići? Možda je razlika u tome? I s tim vedrim mislima stignem do spornog zavoja. I gledam ja zavoj, gleda zavoj mene i ni jednom ni drugom nije jasno kak sam uspjela skrenuti, a ne produžiti ravno. Mora bit da je kriv onaj klinac koji je stajao na zavoju i oni ljudi koji su autima došli tulumarit na klupice malo iza zavoja, a za koje sam ja mislila da dižu dreku na Njivicama. Kakogod, u stanju sam se izgubit na ravnom putu.
Ovo je pravi pogled i prava čeka, nije da se ne vidi razlika
A, ništ, sad se valjda ostatak puta ne bi trebala više gubiti. Još sam uspjela poslikati pravu čeku i prave poglede, izbjeći dva auta i jedan quad, a da se ne zaletim u njih, malo sam zveckala zubima kad sam se u donjem dijelu pustila malo brže. I ok, u jednom trenutku, već skoro na cilju pomislim da sam onim gubljenjem prema Vidovcu riješila onu crnu mačku i punoj brzini doletim do cilja, malo usporim i taman hoću viknuti da ću produžiti još 500 metara da zaokružim kilometražu, kad odjednom moja stražnja guma kaže "Bum! Pfssststsstststs....! I ispuše se. Gledam ja gumu i mislim si: "e baš si našla pravo vrijeme!", jer da mi se probušila dok sam se tandrkala nizbrdo, bilo bi me po pol makadama, a možda i šire. Ok, mačko crna, jesmo gotovi za danas?
Dobro je da se guma odlučila samoubit kad sam stigla do auta
Za subotu je od pehova to bilo sve. Nakon operacije guma prednja na zadnju i obrnuto, koju nisam, naravno, izvodila ja (ja ne znam promijeniti gumu, op.a.), nego Dobriša doktor za gume, u nedjelju sam trebala voziti drugi dio Cenera, onaj pravi po cesti. I nakon "tri, dva, jedan, kreni!" i jedva 200 metara, moja se nova zračnica, ali stara guma odlučila samoubit još jednom i tako naprasno prekinula moj uspon. Ipak, sreća je ta da je pukla odmah na startu, jer da se odlučila samoubit na petom kilometru prema gore ili na nekom kilometru prema dolje... Hm, ne želim ni mislit kak bi me strugali s asfalta da je ruknula kad sam se spuštala. Ipak me ona crna maca poštedila, barem malo.
Tak sam ja neslavno završila cestovni Cener i polako gurajući Strelu prema autu opet pjevušila: " U gaju tom, kukavica kuka, bez dečka bit svakoj je curici muka. On nek je gluh, suh k'o komarac, kakav je, takav je, šćepaj ga, nedaj ga, jer je muškarac".