It's a mystery to me we have a greed with which we have agreed (...) Neki sam dan slučajno naišla na pjesmu Society, Eddija Veddera (pjevača grupe Pearl Jam). Volim Pearl Jam, oduvijek, daleko su mi bolji od Nirvane iako pripadaju istom smjeru u glazbi, ali nekako mi je ta pjesma promakla. Malo savjetovanja s gospodinom Googlom i sve mi je bilo jasno. Pjesma je s jednog od dva solo albuma, ali je i dio soundtracka za film Into the Wild. Predobra, barem meni, ja volim Vedderov vokal, duboki i moćan, ali, ali... Into the Wild. Knjiga. Autor Jon Krakauer. Film. Prvo sam naravno čitala knjigu. Onda sam u nekom trenutku, vrlo kratko nakon što sam pročitala knjigu naišla na film i nije mi se dopao, ali ne zato jer nije bio dobar, nego što me već sama knjiga prehitila, pa nisam bila zapravo u stanju gledati film.
Jon Krakauer i ja. Prva njegova knjiga koju sam čitala bila je Bez daha i zaista me ostavila bez daha i nakon što sam preživjela sve post doživljaje te knjige bacila sam se na sve ostale dostupne knjige istog autora. Inače imam neki feler, rekla bih, ako mi se neka knjiga nekog autora svidi moram onda odmah pročitati sve što je dotični napisao.
Tako sam prvo krenula na knjigu priča Snovi o Eigeru: o ljudima i planinama, ali mi se ton tih kratkih priča nije svidio, pa sam ih ostavila za kasnije. To je sreća sa knjigama koje su zapravo zbirke priča. Pročitaš dio, onda ostaviš, pa im se vratiš i tako redom.
Into the Wild, kod nas je prevedena kao U divljini. Bitno je za priču i to da je prvo izdanje knjige iz 1997. godine, film je snimljen 2007., a prijevod knjige na hrvatski se pojavio 2008. 11 godina od prvog izdanja. Dakle, kad sam krenula čitati knjigu, film je bio dostupan i u Hrvatskoj. Zato nisam mogla gledati film, jer mi je bilo premalo razmaka između pročitane knjige i filma. Dakle, pročitala sam Bez daha, ostavila dio priča iz Snova o Eigeru za kasnije i ispalo je da je u to vrijeme jedina u knjižnicama bila dostupna Krakauerova U divljini. Ok, ima sve što sam mislila da treba imati i da će mi se dopasti. Ali... taj nesretni, opaki ali. Knjiga Bez daha je svojevrsna autobiografija, opis osobnih doživljaja autora koji se našao usred jedne od najvećih nesreća na Mt. Everestu 1996., preživio je i s obzirom da snagu tih doživljaja, ali i zato jer je na Everest išao kao dopisnik časopisa Outside, napisao je knjigu. Ostavlja bez daha.
Oduševljena tom njegovom knjigom, nekako sam mislila da će i U divljini biti neka slična dogodovština, ovaj puta vezana uz Aljasku, jer sam znala da je ispenjao Denali. Ali, to nije bila takva knjiga. To je zapravo rekli bismo romansirana priča o stvarnom događaju, stvarnoj osobi i njenoj smrti. Definitivno nisam to očekivala, jer imam običaj NE čitati kritike ili komentare o knjizi koju namjeravam čitati, upravo zato da mi ne bi utjecali na osobni doživljaj. Možda ju nikad ne bih čitala da sam znala o čemu se radi. Knjiga je nastala na temelju članka koji je Krakauer napisao za časopis "Outside", pod nazivom "Death of an Innocent" objavljenog u siječanjskom izdanju časopisa Outside 1993. (Samo mala digresija, pokušala sam u arhivi časopisa pronaći taj članak, ali Outside je objavio arhivu svojih tiskanih izdanja samo do 1995. godine). Članak, a i knjiga bave se životom i smrću Christophera McCandlessa. Knjiga je prevedena na više od 30 jezika i doživjela je 173 raznih izdanja i formata, a u Americi je uvrštena u srednjoškolske i college lektire. Ono, lektire!
Karta Stampede Traila i lokacija napuštenog autobusa
Bavi pitanjima kako biti prihvaćen u društvo, kako pronalaženje samoga sebe ponekad vodi u sukob sa činjenicom kako biti aktivan član društva. Kritičari se slažu da je Chris McCandless ostavljen kako bi našao neku vrstu prosvjetljenja. On je otišao u divljinu noseći sa sobom što je manje stvari mogao, kako bi taj svoj put učinio što ugodnijim. Ekstremno je riskirao i na žalost ga je taj rizik koštao života. Na McCandlessa je izrazito utjecao transcendentalizam i potreba da revolucionalizira svoj život i okuša se u nečem sasvim novom.
Ovo je fotografija iz filma. Nikako nisam mogla staviti originalnu fotografiju McCandlessa koju je moguće naći na internetima, jer te fotke i ti Amerikanci i njihovi užasno izbijeljeni zubi, posebice na užasno mršavim licima izgledaju sablasno i jednostavno nisam mogla. Potražite sami i uvjerite se.
Kad nekome pričam za ovu knjigu, uglavnom kažem da mi se nije svidjela. Ne volim tu vrstu književnosti, a ni filmova. Uglavnom ne volim knjige o istinitim događajima. Ali, jednako kao što me izbezumila Krakauerova Bez daha, ova me knjiga doslovce prehitila. Sigurna sam da je do mene, ali Krakauer ima sposobnost vrlo živo opisati događaje i osjećaje. Doslovno umireš od gladi ili te udara vjetar od 150 km/h na 8000 metara n/v i za mene je to ponekad previše. Jako emotivno proživljavam knjige koje čitam, a ova bila je gotovo pa više nego što sam mogla podnijeti.
Klinac je želio sam s minimalno opreme prehodati Stampede Trail, pa je zaglavio u ostavljenom autobusu usred Aljaške divljine, prvo svojom voljom, onda vjerojatno neznanjem i kasnije nemogućnošću da nađe put i prijelaz preko rijeke. U takvim slučajevima uvijek se pitam, što bih ja napravila? Ne možeš se ne pitati.
Stvarni autobus u kojem je McCandless živio, još uvijek stoji i ljudi još uvijek pokušavaju doći do njega. Opet samo fotka izvana, jer iznutra je...
Davno sam čitala knjigu, 2008. i neke sam dijelove zaboravila, ali znam da sam se i onda čudila kad je opisivao da je plakao kad je ubio jelena. Onak, oprostit će mi moji nemesojedci, ali ili jelen ili ja. Znači li to da sam okrutna, sebična ili bez osjećaja? Ili samo razmišljam u okvirima društva u kojem sam odgojena? Doduše, nisam se nikada našla u sličnoj, ni približno sličnoj situaciji i ne znam kako bih zapravo reagirala. Možda bih i ja plakala. Možda bi na mene taj čin ostavio drugačije ožiljke. Knjiga otvara niz pitanja i ostavlja ih otvorenima, jer odgovora zapravo i nema. Živio je potpuno sam s minimalno svari u tom autobusu, suočen sa golemom divljinom Aljaske i s još većom divljinom u sebi. Bilo ga je strah i bio je sam. Kako bih ja reagirala na takvu posvemašnju samoću? Bez ičega i igdje ikoga. Ne znam. Pisao je dnevnik i taj je dnevnik sa svim ostalim njegovim stvarima i njegovim ostacima nađen i Krakauer ga je koristio kako bi rekonstruirao MCCandlessov život, odluku o tome da sam ode na Aljasku i kako bi pokušao rekonstruirati njegove zadnje dane u zaboravljenom autobusu i zašto je zapravo umro.
Knjiga otvara niz pitanja i ostavlja ih otvorenima, jer odgovora zapravo i nema
Ono što je ta knjiga meni napravila je to da kad god ne treba sjetim s nekih dijelova, sjetim se tog straha koji je proživljavao i naravno da mi nije baš svejedno. S druge strane, uvijek sam se pitala, što bih ja napravila kad bi shvatila da ne mogu prijeći rijeku na mjestu na kojem sam ju prešla u nekom trenutku ranije? Uvijek se pitam, a nisam jedina zašto taj momak nije nastavio niz rijeku? Da stvari budu strašnije nekoliko desetaka milja nizvodno je most... Strašna pitanja za onda kad ih ne trebaš. Zapravo je knjiga moćna i nije čudo da su ju Amerikanci uvrstili u lektiru. Mislim da na vrlo slikovit, a opet ne previše brutalan način pokazuje klincima kako treba slijediti "svoju zvijezdu", ali da ponekad sve to može završiti i vrlo tragično. Tako je tanka linija između "biti svoj" i vrlo stvarne potrebe tinejdžera da pripadaju, budu prihvaćeni i cijenjeni. Kako hodati po toj liniji, a ne prehititi se na jednu ili drugu stranu? Knjiga ne daje odgovore na ta pitanja, ali pokazuje što se događa ili se može dogoditi kad siđeš s crte. Film Into The Wild režirao je Sean Penn i film je na IMDB-u ocijenjen s ocjenom 8.1, što je jako visoka ocjena za IMDB. Možda ipak odlučim pogledati film. Možda. Do onda slušat ću i dalje zamaman glas Eddija Vedera i pokušati ne razmišljati o kontekstu u kojem je pjesma nastala. (...)I think I need to find a bigger place 'cos when you have more than you think you need more space Society, have mercy on me I hope you're not angry if I disagree Society, crazy and deep I hope you're not lonely without me (..)