Mislila sam da će biti lako i da ću uspjeti u nekoliko rečenica sažeti najupečatljivije dojmove s Blaterse. Ovo je treća verzija, jer svaka prije toga imala je više teksta nego svih pet nastavaka "Pjesme leda i vatre" Georgea R. R. Martina i Biblije zajedno.
Sama činjenica da sam se prijavila na Blatersu je kod bliske familije rezultirala vijećanjem, treba li me prisilno hospitalizirati.
Ja još nisam skroz svjesna da sam uopće krenula i završila. Mislim, treba meni malo da pojmim neke stvari. Još uvijek kad mi kažu "maratonka", mislim da me netko ono, zahebava. A sad bih trebala biti i ultramaratonka?
No, Blatersa... Epic! Predivno i zastrašujuće u isto vrijeme. Smrzla sam se ko pi... (iako da znate raspravljali smo putem o tome zašto se kaže da se smrzneš kao ženski spolni organ, kad muški organi kad je jako hladno prođu daleko gore :-P) Dakle, smrzla sam se, jer sam podcijenila opakost šume i zime, a precijenila svoju zakuhanost. Smrzljivci se odijevaju unaprijed, jer im je uvijek zima, dok oni kojima je uvijek vruće...
Start: (stoje) Damir Kligl, Martina Maloča, Elza Čokić Božić, Namćorasta,
(drugi red) Marko Sekulić, Ivica Čajko i Barbara Nežmahen
Od starta do Gelendera sam bila u panici da mi ne bude zlo, jer sam cijelu noć od četvrtka na petak povraćala. Cijelu tu noć nisam nakupila više od 4 sata spavanja a u petak sam jela samo žgance i kuhanu rižu. Od Gelendera do Laza sam bila malo u šoku od kad je Ivica Čajko sredio gležanj, ali bilo mi je lakše nego kaj sam mislila. Osim kaj mi je bilo zima. Laz sam prespavala. Fizički, za zbilja. Prespavala sam. Hodala sam, ali nisam mogla, spavala sam. Bruno je pričao, ja sam čula, ali moja je svijest bila negdje drugdje. Mislim da sam čak i razgovarala s njim. Onda sam se probudila. I dalje je bilo ok. :-) Sve dok negdje na psihodeličnoj stazi 47 Bruno nije izvadio sendvič koji je zamirisao na pečeno meso i ja sam zbilja mislila da sam ostala bez ono malo pameti... :-) Na svu sreću ipak je bio samo Brunin sendvič.
Ovo je na prvoj trećini puta, Sljeme (Gelender, Toranj)
Najteži dio mi je bilo zadnjih 5 km po cesti. Bilo je zima, magla, vlaga uz potok i cesta je bila dulja od one kojim je Dorothy putovala do Oza. Ono što me je kod mene same iznenadilo da mi je tih zadnjih kilometara bilo lakše trčati nego hodati. Apsolutno su me spasili gumeni medeki koje sam tamanila po dva zadnjih kilometar i zrnca kave u čokoladi tamo negdje nakon kaj se razdanilo, kad bih bila ubila za kavu. Hvala Nikola, spriječio si jedno umorstvo na Blatersi <3 Ja znam da su sve trke u glavi, ali na svakoj trci ima ljudi koji u nekom trenutku budu važni. Za početak ili za kraj. Hvala vam prekrasni ljudi na prekrasnom mjesečinom obasjanom putu od Podsuseda do Zeline. Hvala Barbara i Ivica za dio do Gelendera, Marko, Bruno i Goran, Damir i Martina za ostatak puta (posebno hvala Goranu za rukavice tamo na dijelu lude 47mice). I za kraj, ali samo zato jer treba dobiti posebnu pozornost, hvala Elza, što si pristala cukat me sa sobom, hvala ti što si vjerovala da mogu.
Hvala Dobriša, jer treba i mene trpit. <3 (I love you.)
I da sad sve to ne bi bilo pretjerano sentimentalno jedna crtica.
Mjesto radnje tamo negdje u šumi između Gelendera i Lipe , vrijeme negdje oko 4 sata ujutro:
Elza: Natka?
Ja: Aaaa...
Elza: Jedeš li ti kaj?
Ja: ?? ... Jedem, jedem...
(ono moš' mislit... pol sendviča mi je još u džepu, nisam jela ništ od 6 sati popodne prethodni dan :-D )
Elza: Moraš jest, a ne da na kraju zadnji kilometar više nemaš snage...
Ja: Ok, ok... jedem, jedem... :-)
I da... Sad sam ultrašica, zar ne?
Ovo je s cilja. Ne znam jel bih se smijala ili plakala, ali znam da sam beskrajno sretna
Blatersa, 16. 12. 2016.
Comments