Samnom uvijek neka drama. Eto ne može žena nakon što je izmrcvarila nekakvih 47,5 km ni u miru odjavni video snimit. Taman sam se dovukla do doma, namjestila guzicu na kamen s najljepšim pogledom prema ulaznim vratima u zgradu, a kad ono krenuli ljudi hodat po ulici. Nešto sam izbrbljala i brisnula doma na dugo željeno, a moram priznat i zasluženo pivo.
Šest sati i jednu minutu prije ovog videa krenula sam odraditi još jedan klupski izazov , ovaj put u maratonu.
Početak nije izgledao baš vremenski obećavajući, bilo je kišno, sparno i užasno vlažno, a prva polovica puta je bila naravno sve uzbrdo. Negdje na Sljemenskoj cesti od Lagvića prema gore, pogledi su bili divni, ptice zanimljive, a društvo motivirajuće.
A na vrhu, na koji ja uopće nisam htjela ići, ali je nekako ispalo da baš i nisam imala izbora, opet drama.
Nemre žena snimit IGTV video, instagramušu i tick-tock, a da ju ne ometaju.
Ipak, vrh se mora dostojno obilježit.
Bio je 1. maj, ali dečki su marljivo postavljali skele. Možda jednog dana i dočekamo vidikovac na tornju.
Na putu nizbrdo, očekivano neočekivani susret. Mislim, koliko može biti mala šansa da NE sretneš Veroniku na Sljemenu. Jako me obradovao taj susret.
Naravno da smo se naslikavali. I još jednom dokazali da imam raznih vještina, a među njima je i fotografiranje, poziranje i biti lijepa na slici. (Ovo biti lijepa na slici je Danijela, a ne ja.)
Dalje nas je put vodio samo nizbrdo. Naravno u teoriji. Praksa, baš i nje uvijek jednaka teoriji. Ali zato ni ovaj put fotogeničnost sljemenske strane okrenute prema gradu nije izostala.
Naravno, dok sam ja lovila najbolji vidik njih dvije su odprdile naprijed.
Na Bliznecu smo se rastale, jer smo Adrijana i ja nastavile prema doma na prisavsku stranu, a Danijela prema Markuševcu.
Na Gračanima sam već teže krizirala, nakon ribnjaka koji je u rupi, trebalo se još samo popeti uzbrdo i još jednom uzbrdo do crkve u Šestinama. Poslije toga opet teorija kaže da je sve samo nizbrdo.
Negdje na Šestinskom dolu smo srele Marka. Ja sam imala još parstometara do maratona i jedinu želju da legnem na cestu i umrem. Ili da barem ležim dok me šinteri ne pokupe.
Doduše malo me razveselilo jer sam obavila maraton, pa sad mogu leći i umrijeti dok me šinteri ne pokupe. Ili dok se netko ne smiluje i donese mi barem jedno od ovih 15 piva koje sam zaradila. Na kraju mi se nije ispunila ni jedna želja. Nit su me pokupili šinteri. Nisam legla i umrla. Nisam popila ni jedno pivo. A to je možda jer sam maraton izmrcvarila za 5:21:40. Jedina nagrada mi je bila da imam još 5 km do doma.
Doduše, ako ste ikad trčali s Adrijanom, onda vam mora biti jasno da kod nje ta opcija: "ja ću sad tu leći i umrijeti", baš ne drži vodu i da jednostavno nemrete leći i umrijeti, jer se ona nakon svih mojih muka tako prekrasno smije. I mrtva hladan zaključi da umiranje nije na današnjem meniju.
Još sam jednom odlučila leći i umrijeti i to na Zagorskoj, dok smo kratko stale kad je ona došla do maratona, ali ni to mi nije uspjelo. "Danas ne poslužujemo umiranje", kratko je zaključila i doviknula nekom prvomajskom roštilj-majstoru da mu roštilj fino miriši.
Rastale smo se negdje na raskrižju Baštijanove i Fallerovog. Ja sam krenula dalje uz potok prema doma.
Dramu na dolasku ste vidjeli na početku. Ipak, zadovoljna sam. Garmin mi je opet dodijelio badge. (Za nepoznavatelje, moj trkački sat je Suunto.)
Bio je to jedan prekrasan dan, u prekrasnom društvu, koji je završio za 6 sati i 1 minutu, a započeo je ovako:
Disklejmer za kraj: ovo je bila izuzetna prilika i izuzetan trenutak, ali obećajem još vas jedno vrijeme neću maltretirati svojim video uratcima.
Comments