Nedavno mi je u vidokrug ušla jedna knjiga o jednoj osobi o kojoj do tada nisam imala pojma. Svatko ima neke svoje opsesije i stvari kojima se vraća, kod mene su to usponi na visoke planine.
Knjiga se zove: The Moth and the Mountain: A True Story of Love, War and Everest, a glavni junak je Maurice Wilson.
Maurice Wilson je 1930. došao na ideju da će on sam bez pratnje i pomoći ispenjati najviši vrh svijeta Mount Everest. Ok, 1930. Sam. Ili kako bi to lijepo rekli "unsuported". Luđak ili vizionar? Ili oboje i još svašta između?
Dakle, Maurice Wilson je bio u I. svjetskom ratu, ranjen je, odlikovan i kao i većina ljudi tada ostao je malo izgubljen nakon svega. Nije imao prblema s novcem što je zapravo bitno za sve velike poduhvate. U međuvremenu se zaljubio u ženu nekog svog prijatelja, no veza je ostala platonska, valjda, možda. zaboravila sam. Autor knjige, Ed Caesar, tvrdi da je bio i transvestit, što baš i nije bilo zgodno biti u to vrijeme. Doduše ne znam na koji način bi to značajnije utjecalo na njegovu želju da se sam popne na Everest, planinu koja do tada još nije ni približno bila ispenjana.
Teoretičari svega i svečega, gluposti ponajviše, tvrde da su članovi ekspedicije koja je pronašla Wilsonovo tijelo kraj njega našli i razbacane ženske cipele i da je na sebi imao žensko rublje. Mislim, bez komentara.
Manimo se mi teoretičara gluposti i vratimo Wilsonu koji si je zamislio da će uspon na Everest biti baš zabavan. Planirao je malim avionom doletjeti u Tibet, sletjeti negdje na nižim padinama Everesta i prohodati do vrha. Ma zbilja? Ono, onak? Zbilja?
Bio je to hrabar plan. Da ne kažemo u potpunosti glup iz raznih razloga. Solo let avionom preko polovice zemljine kugle bio bi u to vrijeme značajan poduhvat i za najbolje avijatičare, ali ni jedan jedini penjač tog doba se nije usudio ni pomisliti da bi poduzeo solo uspon na Everest - podvig koji nije bio dostignut sve do 1980. i Reinholda Messnera. Ipak, od svega najveći praktični problem bio je taj da Wilson nije imao pojma ni o letenju ni o planinarenju. Ništa to njega nije smetalo, jer on je odlučio naučiti i jedno i drugo. Pih. Ništa lakše.
Imao je novaca pa je kupio tri godine stari avion Gypsy Moth za 650 funti (danas bi to bilo 42.800 funti) i nazvao ga je Ever Wrest. Počeo je učiti osnove letenja, ali je bio tako loš učenik da mu je trebalo dvostuko više vremena da položi ispite i dobije letačku dozvolu, a instruktor mu je rekao da nikad neće stići do Indije.
Pripreme za planinarenje/penjanje bile su za Wilsona još izazovnije, ako se to uopće može tako nazvati, nego učenje letenja. Nije kupio posebnu opremu, niti je pokušao naučiti tehničke penjačke vještine, kao što je korištenje cepina ili dereza. Umjesto toga proveo je pet tjedana bauljajući okolo po brdima Welsa po današnjem nacionalnom parku Snowdonia i po Lake Districtu nakon čega se proglasio spremnim za penjanje na Everest. Sve bi to bilo ok, da najviši vrh velške Snowdonie nije visok 914 metara, a Lake District je potnat po fellovima (nemam pojma kak bi prevela ta brdašca) koji isto baš nisu nešto brutalno visoki, najviši ima manje od 1000 metara. Ok, lik je bio hrabar, to mu se mora priznati.
Možemo reći da to njegovo podcjenjivanje planine i nije bila u potpunosti njegova krivica. Dugotrajna viktorijanska suzdržanost pridonijela je tome da je penjačka literatura tog vremena vrlo često je podcjenjivala rizike i teškoće s kojima su se suočavali prvi osvajači visokih planina. Oštre, lavinama sklone padine, visoki ledeni zidovi i kamene stijene opisivani su kao "smetnje", a tada se malo znalo, a još manje pridavalo pozornosti posljedicama boravka na velikim nadmorskim visinama. Kako god i dalje je nevjerojatno kako Wilson nije ni pokušao naučiti kako se penjati po snijegu, kad je i sam pogled na fotografiju planine, na koju se želio popeti, ukazivao na to da bi mu takvo znanje bilo neophodno.
Kakogod, on se proglasio sposobnim i krenuo je na put.
Početak putovanja nije baš počeo bajno. Za Tibet je trebao poletjeti u travnju 1933., ali se srušio u polje blizu Bradforda, pa je popravak aviona trajao tri tjedna. Taj je pad privukao i novinare i tadašnje Ministarstvo zrakoplovstva koje mu je zabranilo let. Wilson je ignorirao tu zabranu, poletio 21. 5. 1933. i uz puno peripetija ipak za dva tjedna uspio doći do Indije.
Imao je namjeru preletjeti Indiju i Nepal kako bi sletio u Tibet, ali kako je ostao bez goriva morao je sletjeti blizu mjesta Lalbalu. Kad je sletio lokalne vlasti su mu zaplijenile avion, kako ipak ne bi poletio za Tibet. Nakon toga je tražio, ali nije dobio dozvolu za ulazak u Tibet. Wilson je prezimio u Darjeelingu, posteći i planirajući zabranjeno putovanje do Everesta. E, da, postio je puno jer je mislio da se postom može postići sve.
Tako se muvajući po Darjeelingu slučajno je sreo i upoznao trojicu Šerpa koji su bili članovi ekspedicije na Everest 1933., koju je vodio Hugh Ruttledge. Valjda im se šašavac dopao pa su ga odlučili pratiti. Krajem ožujka 1934. Wilson i trojica Šerpa iskrali su se iz Darjeelinga prerušeni u budističke svećenike i trenuli put Tibeta. Wilson se pretvarao da je slijep i gluh kako ne bi privukao pozornost na sebe.
U samostan Rongbuk došli su polovicom travnja, gdje su ih dobro primili. Rdovnici u samostanu su Wilsonu ponudili na korištenje opremu koja je ostala nakon Ruttledgeove ekspedicije. Ali on nije baš bio ludo raspoložen korstiti ponuđenu opremu i nakon samo dva dana u samostanu uputio se sam na preko glečera Rongbuk na Everest.
Većina njegovih aktivnosti po planini poznata je iz njegovih dnevničkih zapisa. Potpuno neiskusan i neopremljen za penjanje po ledu, Wilson je sporo napredovao, gubio put i morao se vraćati, a svoj manjak iskustva ili nemam pojma kak bih to nazvala, dokazao je kad je u napuštenom logoru pronašao i odbacio, dva cepina koji bi mu uvelike pomogli u napredovanju po ledu. Onak, mislim si zbilja? Koliko moraš bit, nemam pojma kaj.
Pet je dana bauljao planinom i našao se kakve dvije milje ispod North Cola i nedaleko od Ruttledgovog logora III, ali ga je sve lošije vrijeme natjeralo da se počne vraćati u Rongbuk. Za silazak niz glečer mu je trebalo četiri dana, a u samostan je stigao iscrpljen, sa snježnim sljepilom i u velikim bolovima. Trebalo mu je 18 dana da se oporavi.
Bez obzira na prvi neuspjeh i sve ono što je doživio u planini Wilson je ipak odlučio krenuti ponovno. Ipak je ovaj put pristao da dvojica šerpa krenu s njim. Šerpe su znali kako se kretati po glečeru pa su ovaj put napredovali puno brže i do Kampa III su stigli za tri dana. Zateklo ih je loše vrijeme pa su bivakirali nekoliko dana tijekom kojih je Wilson ispitivao mogućnosti i rute uspona. Prvo je htio kratiti pa se izravno popeti u Ruttledgeov kamp V, ali je onda ipak odustao i odlučio da će prvo ići putem prema kampu IV, jer je mislio da je od prethodne ekspedicije ostala užad i u led usječene stube.
Dnevnički zapis u kojem izražava razočaranje što nije našao užad samo dokazuje kako se Wilson ponašao ignorantski prema planini i uvjetima na njoj i ponovno dokazuje nesposobnost shvaćanja zadatka koji je postavio pred sebe. Ipak je odlučio da će ići dalje. Šerpe su ga nagovarali da se vrati s njima u samostan, ali je odbio. Nije imao nikakve šanse ali je na posljednji pokušaj uspona na North Col krenuo krajem svibnja. Uspio se popeti do visine od 6.920 mnv i tu je zaglavio.
Šerpe su, kad se nakon nekog vremena nije vratio, otišle iz samostana Rongbuk i javile da je poginuo. Dosta se dugo raspravljalo zašto se nije htio vratiti, i što je zaista bio razlog. Je li zato jer je i dalje mislio da može doseći vrh ili zato jer se nije htio vratiti doma i objaviti da nije uspio, tko će ga znati. Njegovo tijelo i ruksak u kojem je bio i njegov dnevnik našao je Eric Shipton 1935. kad je vodio izviđačku ekspediciju do North Cola. Pokopali su ga u obližnjoj ledenjačkoj pukotini.
Kad ovak to malo sagledam, pojma nemam jel zbilja bio skroz šašav ili je bio avanturist i hrabar čovjek koji je probao ono što do tada nitko nije. Gdje je zapravo granica? Jesam li ja jednako luda ko Wilson 1930., kad odlučim u ponoć stati na start trke od 100 kilometara, a da znam da imam ozljedu koja baš i nije bezazlena? Jesam li jednako šašava kad se na nekoj trci guram gotovo preko svoje granice i ne odustajem od trke iako bih mogla? Neki će reći da smo ludi i Wilson i ja. Ali njegova ludost je bila malo drugačija. Ili nije?
Za sve prve osvajače visokih planina možemo reći da baš nisu bili skroz normalni. Za Reinholda Messnera mnogi i danas tvrde da nije normalan, ali napravio je i preživio zbilja zadivljujuće stvari.
Ono što kod Wilsona zbunjuje, mene barem, je to da je bio potpuno nesvjestan opasnosti, ponašao se ignorantski prema planini i to ga je na kraju koštalo života. S druge strane možemo ga i romansirati kao zaljubljenika, hrabrog čovjeka koji se ne boji suočiti sa okrutnom planinom kako bi ostvario svoj san.
Eh, sad... Ne znam. Mislim da do neke granice treba slijediti svoje snove, ali...
Koga zanima, knjiga The Moth and the Mountain : A True Story of Love, War and Everest, Ed Caesar može se kupiti online (https://www.bookdepository.com).
Zanimljivo je da su o Wilsonu izašle još dvije knjige:
“I’ll climb Everest alone” - Dennis Roberts (1957)
I relativno nedavno 2008. : Ruth Hanson “Maurice Wilson - A Yorkshireman on Everest”.
Članak koji me potaknuo da malo pročeprkam po Wilsonu, jer pojma nisam imala tko je on i što je u životu napravio je:
A podcast o Wilsonu, kojeg još nisam poslušala, ali budem je tu: