Uvijek ima nekoga kome je gore nego nama

U ovo vrijeme društvene distanciranosti, kad polako ulazimo u treći?, pa valjda treći tjedan rada od kuće, kad su nam zatvorili birtije, nema druženja... No, uvijek ima onih kojima je gore, Talijanima, primjerice i Amerikancima, na žalost. Ponekad je zanimljivo malo se pomaknuti izvan crne stvarnosti i zabaviti se. Već dugo pratim Brendana. Brendan je trkač, biciklist, pivopija i svašta nešto, a i piše blog. Postovi mu nisu predugi i često su vrlo zabavni. S obzirom da je i Brendan doma, pomalo mu je dosadno pa se zabavlja. Tako je u postu od prije dva tjedna napravio usporedbu između svoje socijalne distanciranosti i ekspedicije koja je na šest dana zaglavila u bivku tijekom zimskog uspona na Denali 1967. Grupa od devet penjača Farine Batkin, John Edwards, Gregg Blomberg, George Von Wichman, Shiro Nihimae i junaci naše priče Art Davidson, Ray Genet i Dave Johnston, odlučili su napraviti ono što nitko nikada nije. Odlučili su ispenjat Denali zimi. Samo da napomenem, godina je 1967. Oprema je daleko, daleko lošija od one koju koriste današnji penjači, posebno kad se radi o šatorima o osobnoj opremi.

Članovi eksepdicije prvog zimskog uspona na Denali 

Za one kojima se ne da kopat po sjećanju, a ni po Wikipediji Denali je jedan od 58 nacionalnih parkova u Sjedinjenim Američkim Državama, a smješten je u unutrašnjosti savezne države Aljaska. Najveća atrakcija je planina Mount McKinley, visoka 6.194 m. Mount McKinley je ujedno i naviše sjevernoamerička planina. Mount McKinley je opet od 2015. i službeno zove Denali. Uspoređujući sa vrhovima i alpinističkim izazovima, te penjanju na planine više od 8000 metara, Denali i nije tako visok. Pa, ako visinom nije izazovno, onda ćemo izmisliti izazovnost. Na osamtisućnjake, ali ne samo na njih se u pravilu penje u proljeće i ljeti, a posebni izazovi, a ako stvar uspije i nagrade idu onim ekspedicijama koje vrhunce osvajaju zimi. Primjerice, ove zime zbog vremena nije ni jedna ekspedicija uspjela ispenjati zimski Everest, a probleme su imali i na drugim vrhovima Himalaje, a s obzirom da smo u popriličnom socijalnom, distanciranjum, izgleda da ove godine neće biti uspona na Mt. Everest. A ni na druge vrhove.

Denali

Denali nije naviša, ali je definitivno jedna od navećih planina svijeta. Denali, na jeziku starosjedilaca Aljaske, Athabaskana, znači velik. Meni nekako grandioznije zvuči engleski naziv "The great one". Da bi dobili pojam o tome koliko je Denali velik: izdiže se 5.486 metara (18,000 stopa), s visoravni od 610 metara (2,000 stopa). Himalajski vrhovi, za usporedbu uzdižu se s visoravni od 5.181,600 metara (17,000 stopa), pa je stoga Mt. Everest koji je visok ukuono 8,848 metara od baze do vrha visok "samo" 4.267,200 metara (14,000 stopa). Ima još jedna stvar koja Denali čini vrlo teškom planinom za panjanje. S obzirom da se nalazi tako jako sjeverno, u odnosu na ekvator, zrak je također jako "rijedak" (engleski se to kaže "thin air"), gotovo kao i na Everestu. Denali je osvojen prvi puta 1913. i do 2015. na vrh se popelo 22.608 penjača. U vrijeme 1967. kad je naša mala grupica odlučila ispenjati Denali zimi na vrhu je bilo samo 213 penjača, i nitko, pretpostavljate, nitko zimi. Osim što je uspon na Denali kompliciran zbog svog najduljeg uspona od dna planine do vrha, Denali je poznat i po vrlo nepredvidljivim vremenskim uvjetima. Denali je visoko na sjeveru i oluje su snažnije i miču se brže na većim visinama i temperatura zraka je puno niža. Dok se Everest nalazi 1.600 kilometara daleko od najbliže velike vode (oceana) Denali je na samo 320 km od Aljaškog zaljeva i 650 kilometara od Beringovog mora, što je složit će te se, vrlo blizu. Sve to skupa, velika visoka planina, jako daleko na sjeveru, blizina velikih vodenih površina, utječe na to da se oluje mogu stvoriti gotovo ni od kuda, imaju veliku snagu, vrlo su hladne i mogu se vrtiti jedna u drugu, po tjedan dana ako ne i duže. Poznavatelji kažu da je Denali planina na kojoj se rađaju "savršene oluje". Dodatno, stvari komplicira uspon zimi.

"Sa 22 godine, došao sam na ideju napraviti zimsku ekspediciju na Mt. McKinley, kao putovanje u neosvojenu zemlju. Nitko nije doživio najviše grebene Sjeverne Amerike u zimski sumrak. Nitko nije mogao pretpostaviti koliko može biti hladno, ili koliko vjetar može spustiti osjećaj hladnoće kad počne puhati. Tisućama godina oluje Mt. McKinleya bijesnile su same za sebe", zapisao je Art Davidson kasnije u svojoj knjizi "Minus 148 stupnjeva" (Fahrenheita).

Art Davidson - snimljen tijekom ekspedicije

Svaki uspon na tako visoke planine zimi predstavlja dodatan izazov, ali na Aljasci u siječnju kad su oni krenuli na osvajanje vrha, treba uzeti u obzir i vrlo kratak dan. Denali se ne nalazi unutar Polarnog kruga, ali je vrlo blizu, tako da tijekom zime dan traje vrlo, vrlo kratko.

Trojica penjača, Art Davidson, Ray Genet i Dave Johnston, uspjeli su 28. veljače 1967. doći na vrh. Vrh su osvojili negdje noću, jer ionako je tamo većinu vremena bio mrak, a na povratku su ipak odlučili iskopati rupu u snijegu i pričekati jutro, kako bi vrlo opasan prijevoj prošli koliko toliko po danu. Iskopali su rupu u snijegu i zaglavili. Ujutro se vrijeme pretvorilo u nemilosrdnu oluju koja je trajala gotovo tjedan dana.

Trojica penjača snimljeni u trenutku pohoda prema vrhu (foto lijevo), desno je fotografija iz snježnog bivka

Dakle, Art Davidson je bio je jedan od trojice penjača, koji su proveli šest dana i šest noći u skučenoj snježnoj špilji, koju su sami iskopali, na visini od 5.548 metara. Preživjeli su, a Art Davidson je cijeli pothvat opisao u knjizi, a ono što me posebno dojmilo je to da su njegovi kolege penjači dozvolili da objavi dio njihovih dnevnika koje su vodili, koje vode svi aplinisti.

Nakon jako puno godina Art je u intervjuju koji je dao upravo našem Brendanu, rekao da je nakon dosta godina pitao Shiroa Nishimaea, jednog od člana ekspedicije je li u knjizi nešto propustio ili krivo napisao. Shiro mu je na to odgovorio: "Napravio si samo jednu pogrešku. Kad si pisao o maloj hrpi hrane koju ste na silasku našli u snježnoj pećini u našem kampu, mislio si da je to bilo za vas. Ali, nije. Vidiš, u Japanu mi imamo običaj ponekad ostaviti malu količinu hrane u šumi za duše naših voljenih koji su umrli. Ta hrana nije bila namijenjena vama da ju nađete i pojedete. Vi ste bili mrtvi. Ostavio sam ju za vaše duše."

Fora je čuti Arta Davidsona kako priča o tom usponu, video traje oko 6 minuta.

Vratimo se Brendanu. Brendan se u danima izolacije sjetio te knjige Arta Davidsona i dosjetio se da bi mogao usporediti njihovu nevolju sa svojom / našom. Malo humora ponekad ne škodi. I da, ispada, da kad pogledamo tablicu da nam uopće i nije tak loše doma. Tablicu neću prevoditi, zbilja mislim da nema potrebe. Dakle, kad malo padnete u sevdah i dosta vam je rada od kuće, sjetite se ove trojice kojima nije bilo nimalo veselo.

https://semi-rad.com/2020/04/my-2020-social-distancing-vs-the-winter-1967-denali-expedition-snow-cave-bivy/

I da naravno, ovo sve je šala i mala razonoda. Naravno da ima ljudi u Zagrebu kojima baš i nije do smijeha, ali neki puta treba pogledati stvari s s vedrijeg kuta. Doduše, ova Brendanova potreba da nosi istu odjeću nekoliko dana za redom... Uh! :-) Budite pozitivni, ostanite negativni i ostanite doma, a za koji dan, ću vas razveseliti s novim štivom za razonodu.